Ova analitička zapažanja namjenjuju se prije svega poduzećima koja su bila žrtve gospodarske politike, koju su provodile HNB i Fond za privatizaciju - ustanove najodgovornije za njihovo propadanje. Sad kad smo ušli u završnu fazu te politike, gdje se njene žrtve pokapaju stečajevima, koji trebaju prebrisati sve pogreške sustava i krive gospodarske politike, važno je znati koliko je ona tome pridonijela, da bi se propusti uklonili, a posljedice barem djelomično ispravile.

Više nije upitno da su Hrvatski fond za privatizaciju i HNB dali odlučujući doprinos deformacijama u gospodarskoj politici i gospodarskom sustavu. Bez njihove logističke potpore "tajkunizacija" gospodarstva ne bi bila ostvariva. Dok je HNB, kao ključna novčarska institucija, bila u tom cilju politički instrumentalizirana, Fond za privatizaciju, kao potpuno nepotreban s gledišta funkcioniranja gospodarstva, imao je jedinu ulogu da marginalizira gospodarsku ulogu Države kao institucionalnog vlasnika podržavljenih udjela u poduzećima.

Kroz ove dvije institucije, uz korištenje bankarskog sustava, omogućeno je razaranje vlasničkih odnosa i izvršena je degradacija poduzetničke odgovornosti u poduzećima s pretežnim državnim vlasništvom.

1.    Privatizacija poduzeća, kao politička floskula, postala je prioritetni cilj i dogma gospodarske politike, pa makar to i uništilo proizvodne kapacitete umjesto da budu isključivo sredstvo za bolje gospodarenje.

Nova vlast je i dalje zaoštrila neprijepornost privatizacije do apsurdnog zahtjeva o stečju kao jedinoj alternativi za poduzeća u većinskom državnom vlasništvu. Uopće se ne pomišlja da ta poduzeća mogu uspješno poslovati kad se ukloni destruktivna uloga Fonda za privatizaciju i dionice prenesu u vlasništvo državne riznice, a upravljanje se prenese na djelatnike poduzeća.

Uništivši vlasničke odnose u tim poduzećima, uz potpunu odsutnost gospodarske odgovornosti i poduzetničke inicijative, ona su postala kreditno rizična. Zato ih bankovni kapital domaćih banaka zaobilazi ako nisu pod posebnim starateljstvom Države i ona im kao skrbnik ne priskrbi državnu garanciju.

Ovdje su posebno loše prošla poduzeća koja u pretrpjela ratne štete i kod većine njih se Država odrekla posebne skrbi, mada je ona neposredno doprinijela njihovom stradanju. Tu su u najvećoj mjeri jadranski hoteli, koji su po njenom nalogu primali izbjeglice, sada devastirani i prezaduženi jer im nije plaćena stvarna naknada troškova. Ta poduzeća su dijelom upala u pravo dužničko ropstvo. Slično je i sa poduzećima u rubnim ratnim pdručjima. Njihov vlasnik, Fond za privatizaciju, prihvatio je bez pogovora takvo stanje.

2.    HNB je sa njenom kreditno-monetarnom politikom presudno utjecala na negativne trendove u gospodarstvu. Nedvojbeno je odgovorna što je cijelu svoju aktivnost koncentrirala na obranu tečaja kune,

koji predstavlja drugu dogmu. Monetarna politika je pretvorena u "svetu kravu", a čvrsta kuna u "zlatno tele".

Restriktivnom monetarnom politikom izvršila je najveću koncentraciju kapitala u svojoj Bilanci da bi ga gotovo u cjelini pretvorila u devizne pričuve koje je uložila u inozemstvo. Tomu treba dodati, ničim opravdanu, prinudu poslovnih banaka da 53% deviznih depozita po viđenju drže u inozemnim bankama, umjesto da ih ulažu u državne obveznice denominirane u stranoj valuti. Država i tako jamči štedne uloge. Gledano u cjelini taj izvoz kapitala izvršio je odliv cjelokupne devizne štednje u inozemstvo, a on čini 40% ukupne domaće aktive. To je ne samo smanjilo, zapravo prepolovilo, raspoloživu aktivu za financiranje gospodarskog razvitka, nego udvostručilo aktivne kamtne stope kod domaćih banaka zbog gubitaka usljed niskih kamatnih stopa u iznozemstvu. Pri svemu tome HNB se ne smatra odgovornom za kretanje kamatnih stopa. Uz nerealni tečaj kune, ona je, neosporno presudno, utjecala na teške deformacije u novčanim tokovima i tržištu kredita i kapitala. Razaranjem vlasničkih odnosa, koje je uvjetovao Fond za privatizaciju, ona je bitno doprinijela propadanju poduzeća posebno zbog teške novčane krize u kojoj kuna sve više gubi ulogu sredstva plaćanja pa i mjerilo cijena i mjerilo vrijednosti koja se valutnom klauzulom fiksira na DEM.

Bez redefiniranja uloge HNB, ali i reforme kreditno-monetarne politike, nema brzog oporavka gospodarstva. Teško je shvatljivo da je ona usmjerila više od 5 milijardi $ u inozemne banke iz zemlje koja ima blizu 400 tisuća nezaposlenih i jednu četvrtinu Proračuna mora pokrivati inozemnim zaduženjem ili prodajom najbolje imovine!

2. ANALITIČKI OKVIR IZNESENIH TEZA I PREDLOŽENIH PROMJENA GOSPODARSKIH CILJEVA I INSTRUMENATA SUSTAVA

Iznesene ocjene, tvrdnje i razmišljanja o stanju hrvatskog gospodarstva i utjecaju gospodarske politike na prikazana gibanja, moraju naći podlogu i valorizaciju u faktografskim podacima, ne samo radi njihove uvjerljivosti, već i provedivosti predloženih promjena. Da bismo uspjeli, moramo ne samo izvršiti depolitizaciju prilika u gospodarstvu, već i depolitizaciju gledanja i ocjene stanja. Već smo umorni od jalovih politiziranih ocjena koje samo prikrivaju istinske probleme, a posebno u izvješćima HNB.

Pokušat ćemo, uz pomoć iste dokumentacije, Biltena HNB za svibanj 2001. godine, dati objektivnu ocjenu stanja u gospodarstvu, a posebno u bankarskom sustavu i na njoj utvrditi devijantne pojave i procijeniti mogućnosti bitnih promjena ciljeva i instrumenata gospodarske politike.

Već punih deset godina, bez obzira na promjenu vlasti, kao posljedica politizacije gospodarstva i gospodarske politike dominiraju dvije neprijeporne dogme:

1) privatizacija ili stečaj,

2) čvrst tečaj domaće valute bez obzira na posljedice.

Posljedica ovih dogmi je potpuno podcjenjivanje vlastitih resursa, teška financijska kriza, te poremećaji u financijskom sustavu i stagnacija gospodarskog razvitka, praćena ekspanzijom nezaposlenosti i trideset tisuća stečajeva koji su paralizirali rad sudova.

Sve je to praćeno velikim robnim deficitom u međunarodnoj razmjeni koji doseže 20% ostvarenog DBP-a. To su robe koje su imale pokriće u domaćoj potražnji, koja nije bila pokrivena domaćom ponudom. Ovo se može utvrditi na usporednom kretanju vrijednosti DBP-a i deficita u robnoj razmjeni s inozemstvom.

NEISKORIŠTENI GOSPODARSKI POTENCIJALI

Iz priloženog Grafikona je vidljivo da vrijednost DBP-a, izuzememo li ratno razdoblje 1993.-1995. godine kada on bilježi pad ali i sve  brži oporavak, stagnira oko godišnje vrijednosti od približno 20 milijardi $. U tim godinama robni deficit je iznosio u prosjeku oko 4 milijuna $ (3,935 milijuna dolara) ili 20% vrijednosti DBP-a.

Druga bitna značajka je da se on brže povećava od rasta vrijednosti DBP-a.

KRETANJE ROBNOG DEFICITA I DBP-A PO GODINAMA U MILIJUNIMA DOLARA

Ako uvažimo činjenicu da je potražnja, bez obzira na njeno pokriće kupovnom snagom, objektivno uvjetovana potrebama, onda možemo zaključiti da je prema tome robni deficit u međunarodnoj razmjeni jednak manjku vrijednosti potencijalno mogućeg DBP-a, jer je bila tolika veličina potražnje domaćeg tržišta.

To se može ilustrirati, pa i potvrditi, iz usporedbe kretanja deficita robne razmjene s deficitom platne bilance tekućih transakcija, usluga i dohotka. 

Uzmemo li u obzir da je u razdoblju 1996.-2000. godine vrijednost DBP-a iznosila u prosjeku 20.186,2 milijuna $, a kumulativni deficit međunarodne robne razmjene iznosio 23.986,9 milijuna $, onda je zbog činjenice da te robe nisu bile u domaćoj ponudi, izgubljeno više od godišnje vrijednosti DBP-a.

Ono što govori o promašaju i negativnom doprinosu gospodarske politike tom stanju je činjenica da je u istom vremenskom periodu 1994.-2000. godine platni deficit, i sam uvjetovan robnim deficitom, kumulativno iznosio 12.823,8 milijuna $ u platno bilančnim tranaskcijama roba, usluga i dohotka. To znači da je robni deficit od 23.986,9 milijuna $ imao platno pokrivenu potražnju u tom iznosu. Drugim riječima, DBP je mogao rasti za toliko pokrivenom potražnjom u vrijednosti razlike ovih kumulativnih deficita od ukupno 11.163,1 milijuna $. To je ukupni gubitak nacionalne ekonomije u razdoblju 1993.-2000. godine, od čega samo u poslijednih 5 godina 1996.-2000. godine kumulativni deficit robne razmjene s inozemstvom iznosi 19.284 milijuna $, a kumulativni deficit u platnoj bilanci transakcija roba, usluga i dohotka iznosi 10.563,2 milijuna $. Tako je u tom razdoblju pokrivena potražnja roba koja se nije mogla realizirati u domaćoj ponudi iznosila 8.720,8 milijuna $ (razlika robnog deficita i platnog deficita u transakcijama plaćanja roba usluga i dohotka).

2.1. FINANCIJSKI POTENCIJALI DOMAĆIH POSLOVNIH BANAKA RASPOLOŽIVI ZA FINANCIRANJE GOSPODARSKOG RASTA

Te financijske potencijale promatrat ćemo kroz promjene bilančnih pozicija poslovnih banaka i HNB u njihovim imovinskim bilancama. One su, naravno, prikazane u strukturi sredstava i promjenama koje se u njoj javljaju.

Uspoređujući promjene u strukturi pasive banaka iz 1993. i 2000. godine uočljive su fundamentalne promjene u njihovoj prirodi s gledišta poslovne samostalnosti banaka.

STRUKTURA PASIVE POSLOVNIH BANAKA

1993. GODINA

2000. GODINA

STRUKUTA PASIVE POSLOVNIH BANAKA U 1993. GODINI

U 1993. godini izvorima dominiraju blokirani depoziti sa 30,1% učešća (stara devizna štednja). Oni su bili blokirani i pretvoreni u javni dug države, blokirani na rok otplativosti javnog duga. Radi oslobađanja ovih sredstava banke su mogle trgovati obveznicama javnog duga uz velike gubitke u diskontu od nominalne vrijednosti, koji su iznosili i do 40%. Mada zakon nije stavio ograničenja na njihov promet, Ministarstvo financija je samovoljno odbilo isplaćivati dospjele obveznice u vlasništvu pravnih osoba. Njihova monetizacija je skupo koštala banke, što su one prebacivale na teret povećanja kamatne stope. Ovim depozitima Država je pomogla bankama i štedišama jer su oni predstavljali devizne depozite koji su zbog superinflacije predstavljali u aktivi banaka nepokrivene tečajne razlike.

Neutralna pasivna kamatna stopa jednaka aktivnoj u javnom dugu učinila je ove depozite potpuno beskorisnim za poslovni rezultat, pa je i to utjecalo na visinu aktivne kamatne stope.

Inozemna pasiva je tada činila dosta skup izvor zbog lošeg kreditnog rejtinga zemlje na inozemnom tržištu.

Kapitalni računi su u pravilu činili kontra stavku za portfelj vlasništva banke u dioničarskim društvima nastao konverzijom nenaplativih kredita gospodarstvu.

Ostale izvore su predstavljali krediti HNB također po visokim kamatnim stopama i činili su samo 0,02% ukupne pasive.

Depoziti su bili jedini izvor na punom raspolaganju banaka s izrazitom niskom pasivnom kamatom i najvećim spredom kod plasmana u odnosu na aktivnu kamata. Oni sudjeluju u ukupnim izvorima sa 21,2%. Banke su kroz njihove plasmane, zbog izuzetne potražnje, primjenjivale kamate višestruko iznad prosječne profitne stope.

S njima su pokriveni uglavnom kratkoročni krediti gospodarstvu. Ti krediti mogli su servisirati samo špekulativna ulaganja ili su uzimani u krajnjoj nuždi i ne misleći na njihov povrat.

Zaključak je da su izvori u pasivi banaka po svojoj prirodi utjecali na bitne poremećaje u njihovom položaju i poslovnoj politici. Oni pokazuju da je kaotično stanje na tržištu kredita samo dijelom bilo rezultat pogrešne poslovne politike, a najvećim dijelom uzrokovano njihovim položajem.

STRUKTURA PASIVE POSLOVNIH BANAKA U 2000. GODINI

U razdoblju 1993.-2000. godine došlo je do značajnog rasta pasive koja raste sa 47.332,4 milijuna u 1993. godina na 109.949,1 milijuna kuna ili za 132,3% odnosno po indeksu na bazi 1993. od 232,3%. Tu nisu samo rasli financijski potencijali banaka, nego je došlo i do velike promjene u strukturi izvora prikazanih na priloženom grafikonu. Te su se promjene bitno odrazile ne samo na cijenu izvora, već još više u pravcu osamostaljenja njihove poslovne politike. Iz promjena u strukturi aktive vidjet će se kako su tu slobodu poslovne inicijative banke iskoristile.

Sudjelovanje najkvalitetnijeg izvora - depozita - u ukupnim izvorima raste sa 21,2% na 66,5%. U njima najbrže rastu devizni depoziti sa 5.412,3 milijuna na 46.901,6 milijuna kuna ili po indeksu od 866,6%. Da bismo uočili kakve je ta promjena otvarala perspektive u financiranju privrednog razvoja treba usporediti odnos deviznih depozita prema ulaganjima u gospodarstvo 1993. godine kada je ono bilo 5.412,3 milijuna kuna na deviznim depozitima, prema 18.348,2 milijuna kuna uloženih u financiranje gospodarstva, odnosno oni su činili svega 29,5% ulaganja.

U 2000. godini devizni depoziti iznose 46.901,6 milijuna kuna prema 35.890,7 milijuna kuna uloženih u gospodarstvo ili oni prelaze ulaganja u gospodarstvo za 30,7%. U razdoblju 1997.-2000. godine dolazi do pravog raskola između rasta deviznih depozita i ulaganja u gospodarstvo. U tom razdoblju devizni depoziti rastu sa 31.278,1 milijun na spomenutih 46.901,6 milijuna kuna ili za 15.622,9 milijuna kuna, a ulaganja u gospodarstvo u isto vrijeme rastu sa 35.487,2 na 35.897,7 milijuna kuna ili za svega 403,5 milijuna kuna, što se može pripisati prepisu neplaćenih kamata.

Moglo bi se zaključiti da su banke "zlorabile slobodu" poslovne politike koju su dobile rastom učešća depozita u izvorima na štetu gospodarstva. To bi naravno bio apsurd. Glavni razlog leži u deformaciji uvjeta gospodarenja.

Bilo kako bilo, jedno je sigurno, da su banke iskoristile za druge namjene taj rast od približno 2 milijarde dolara, umjesto ulaganja u gospodarstvo.

Pogrešno određeni prioritetni ciljevi gospodarske politike: čvrst tečaj kune i privatizacija kao preduvjet aktivnosti poduzeća u državnom vlasništvu, s pratećim instrumentima su razlog izostanku ulaganja kapitala kojeg smo imali raspoloživog u domaćim izvorima. Čisto hipotetski, uz kapitalni koeficijent 2, DBP je mogao rasti za 4 milijarde $ ili za 20%, a broj zaposlenih smanjiti približno za 100 tisuća.

Bijeg financijskog kapitala od ulaganja u gospodarstvo u zemlji je najgori oblik gospodarske krize.

Učešće blokiranih depozita u izvorima opada sa 30,1% u 1993. na svega 1,5% u 2000. godini. Banke su bez obzira što period blokada nije još istekao, a on dospijeva krajem 2005. godine, otkupile nedospjele obveznice javnog duga i oslobodile u tu svrhu blokirane depozite, pa je to presudno utjecalo na rast depozita. Zapravo, depoziti su se multiplicirali. Deponentni vlasnici blokiranih štednih depozita su na to pristajali iako im je kamata na tim depozitima bila znatno niža od one iz javnog duga Države po depozitima. Banke su zapravo vlastitom emisijom povećale depozitnu podlogu što su doduše platile i povećanjem obvezne rezeve, ali ako su te depozite oročavale, izbjegavale su i povećanje obvezne pričuve.

Zanimljivo je da su banke radije kupovale javni dug s valutnom kaluzulom, nego ulagale u gospodarstvo, također uz valutnu klauzulu, gdje im je kamatna stopa bila najmanje dvostruko veća.

Inozemna pasiva poslovnih banaka bilježi spori rast sa 12.066,4 u 1993. godini na 17.649,5 milijuna kuna u 2000. godini, povećanje pasive od 45,4% prema rastu pasive ukupno za 132,3%. Taj rast je bio kompenzacija za obvezna ulaganja u inozemstvo temeljem visine deviznih depozita stanovništa koja su služila kao kolaterali inozemnim kreditima kod istih banaka.

Kad je HNB sredinom 1998. godine uvela pored obvezne kunske pričuve i obveznu pričuvu u devizama, banke, s velikom participacijom ovih inozemih kredita u njihovoj pasivi, a i zbog opće nelikvidnosti su upale u velike poteškoće i neke zbog toga išle i u stečaj.

Inozemna pasiva i aktiva poslovnih banaka bila je pod velikim uplivom instrumenata kreditno-monetarne politike HNB i njihovo stanje nije bilo rezultat u najvećoj mjeri poslovne politike banaka, osim u mjeri izbjegavanja ulaganja u gospodarstvo.

U svakom slučaju, i sama visina inozemne pasive uvjetovana je odlivom kapitala u inozemstvo kroz inozemnu aktivu koja sada prelazi vrijednost pasive. Tu se ponovno kupovao vlastiti kapital prodan prethodno po nižim cijenama. Očiti besmisao, ali nijedna dogma nema potrebe za smislom, jer tada ne bi bila dogma. To je slučaj i sa dogmom o čvrstom tečaju kune koji je postao sam sebi svrhom.

Premda inozemna pasiva čini znatan udio u ukupnoj pasivi, iako njeno učešće opada sa 25,2% u 1993. godini na 15,9% u 2000. godini, ona je pretežnim dijelom vezana kolateralima i nije stvarni priliv inozemnog kapitala, kako je to bilo u 1993. godini kada je netto priliv bio 5.854,3 milijuna kuna. Tome nasuprot netto priliv je u 2000. godini bio negativan -2.160,9 milijuna (sve računato kao razlika pasive i aktive).

Kapitalni izvori umanjeni su za negativna poravnanja kod usklađivanja svodne bilance, što je posebno umanjilo kapitalne račune u 2000. godini. Bez tog umanjenja njihovo sudjelovanje u ukupnim izvorima ne bi se bitno mijenjalo. Ovako je došlo do značajnog pada učešća u ukupnim izvorima.

Ostali izvori, koji predstavljaju i kredite HNB, iznose svega 1,1%. Nasuprotu tome u isto vrijeme, kroz obveznu priučuvu HNB je povukla iz poslovnih banaka 9,6% njihovih sredstava ili 9 puta više.

Takvim odnosima HNB može imati samo negativni utjecaj na aktivnost banaka i njihovu poslovnu politiku. To se posebno odnosi na tržište kredita i njihovu cijenu. Kamate na kredite koje koriste poslovne banke su u pravilu znatno veće od eskontne stope koja se uopće ne primjenjuje na kreditiranje banaka.

STUKTURA AKTIVE POSLOVNIH BANAKA

1993. GODINA                        2000. GODINA

STRUKTURA AKTIVE POSLOVNIH BANAKA U 1993. GODINI

Kao što u pasivi dominiraju blokirani depoziti, odlukom Države, tako i u još većoj mjeri dominiraju potraživanja od središnje države koja iznose 19.971,9 milijuna ili 42,2%. Te godine Država zapravo nije dobila nikakva sredstva od banaka, već je preuzela njihove obveze prema štedišama za koje nije bilo pokrića. No često se ističe da je to bila besplatna pomoć u obveznicama javnog duga za saniranje banaka.

To zapravo nije točno. Do nepokrivenih tečajnih razlika u deviznoj štednji stanovništva došlo je zbog galopirajuće inflacije kada su se istopili krediti za osnovna sredstva poduzeća pokriveni deviznim depozitima banaka.

Odnos je bio, što se utvrdilo egzaktnom metodom na primjeru kredita Splitske banke d.d. Split za Hotel Medenu, nevjerojatnih 1:10000.

Krediti su se jednostavno istopili i pretvoreni su u vlastiti kapital poduzeća koji je država prisvojila kroz pretvorbu. Da su ti krediti bili revalorizirani uglavnom se ne bi imalo što privatizirati pa onda ne bi bilo ni Fonda za privatizaciju i svega što je iz toga proizašlo.

Ono što je Država dobila za javni dug, s kojim je kupila staru deviznu štednju, bilo je daleko vrjednije.

Ali, s tim javnim dugom počinju najteži problemi u gospodarstvu. Bitka za tu imovinu u prividnom vlasništvu Države koje je bilo institucionalno marginalizirano preko Fonda za privatizaciju, koji se ponašao kao vlasnik umjesto Države bez poduzetničke odgovornosti, bila je razarajuća za gospodarstvo.

Slično je bilo i sa dugim obveznicama koje su preuzele potraživanja banaka po kreditima poduzeća, zapalih u poteškoće, uz preuzimanje vlasništva, pa se mogu smatrati kao pomoć bankama. Ukupne obveze Države iznosile su u obveznicama za deviznu štednju 14.836,8 milijuna, a u drugim obveznicama 3.635,5 milijuna kuna i ostala potraživanja 1.499,6 milijuna kuna. U svakom slučaju na to poslovna politika banaka nije imala nikakav utjecaj.

Potraživanja od poduzeća, i pored toga što je inflacija istopila vrijednost kredita, koji su bili s lakoćom otplaćivani, iznosila su 38,5% ukupnih potraživanja pa je učešće u ukupnoj aktivi bilo veće nego u 2000. godini. Ovaj podatak nerealno prikazuje ulaganje banaka u gospodarstvo. Ono je stvarno bilo mnogo veće, jer tome se može dodati vrijednost većeg dijela državih obveznica u vrijednosti od 18.472,3 milijuna kuna, i u njoj je sadržana vrijednost dugih obveznica u iznosu od 3.635,5 milijuna kuna. Pridoda li se tome samo polovina vrijednosti obveznica, javnog duga za staru deviznu štednju u iznosu od 7.418,4 milijuna dobije se iznos od 11.053,9 milijuna koji najmanje treba pridodati ulaganju u poduzeća. Umanjimo li, hipotetski, za taj iznos potraživanja banaka od Države, a za toliko povećamo ulaganja u poduzeća, dobijemo da bi ulaganja u gospodarstvo efektivno bila približno 29.402,1 milijuna kuna ili 62,1% ukupne aktive.

Sasvim je normalno da ulaganja u gospodarstvo budu dominantna ulaganja banaka jer se samo ona u proizvodnji oplođuju s novostvorenom vrijednošću i tako povećavaju materijalnu bazu banaka, ali i s platnim transakcijama, jamstvima i sl. povećavaju njihove prihode.

Inozemna aktiva je na trećem mjestu po sudjelovanju u aktivi banaka sa 13,1%, što je znatno niže od sudjelovanja inozemne pasive koja je sudjelovala sa 25,5% ili 51,3% aktive. Tako se ostvaruje netto devizni priliv koji će se kasnije potpuno istopiti. Banke će postati netto izvoznice kapitala.

Obvezne pričuve čine 1,6% ukupne aktive i ne predstavljaju relevantnu veličinu za njenu strukutru. Takvo stanje vezano je za činjenicu da još nisu primjenjivane značajne restriktivne mjere za povlačenje novca kroz obvezne pričuve.

Krediti stanovništvu čine svega 4% ukupne aktive, čemu doprinose visoke kamatne stope na te kredite i niski dohotci zaposlenih uz vrlo skučene izvore raspoloživih sredstava.

Zaključak koji se nameće kao sinteza analize strukture aktive poslovnih banaka u 1993. godini je da je njen pretežni dio uložen u potraživanja od Države 42,2%, inozemnu aktivu 13,1% i pričuvu kod HNB 1,8% ili ukupno 57,1%, dok je za stanovništvo potraživanje iznosilo 4% i poduzeća 38,5% odnosno ukupno 42,5%. Najveći dio 57,1% ukupne aktive nije bilo moguće ulagati u financiranje potreba gospodarstva i stanovništva, jer je taj dio ulaganja bio ograničen mjerama Države i HNB - samo manjim dijelom aktive mogle su samostalno raspolagati banke. Ovome treba dodati činjenicu da je pasivna kamata na izvore za ta ulaganja bila jednaka aktivnoj ili viša od nje. S tim se može zaključiti da je dio od 57,1% aktive bio defakto steriliziran jer nije nosio nikakve prihode, što se moralo odraziti na visinu aktivne kamatne stope na preostali dio aktive uložene u poduzeća i stanovništvo.

STRUKTURA AKTIVE POSLOVNIH BANAKA U 2000. GODINI

Analiza aktive poslovnih banaka, kako s gledišta njenog rasta, tako još više njene strukture, je istovremeno i ocjena njihove poslovne politike. To nam omogućava ocijeniti i značaj te politike za stanje u gospodarstvu, kao i da li je ta poslovna politika bila u okviru ili izvan standardnog ponašanja banaka i što je na to utjecalo.

Iz priloženog grafikona strukture vidi se da je došlo, pored umjerenog rasta, i do dramatničnih promjena prema stanju u 1993. godine. Tako prema stanju aktive u 1993. godini bilježimo indeks rasta kod (vidi priloženu tabelu):

- obveznih pričuva pri HNB od            1230%,

- inozemne aktive od                      317%,

- potraživanja od poduzeća od             196%,

- potraživanja od stanovništva od        1225%,

- potraživanja od središnje države od     96%,

- i ukupne aktive od                      232%.

Ako te odnose izrazimo poenima, odstupanja od prosjeka bilježimo kod:

- obveznih pričuva pri HNB za             +998,

- inozemne aktive za                      +85,

- potraživanja od poduzeća za             -36,

- potraživanja od stanovništva za         +993,

- potraživanja od središnje države za     -136.

Dramatične promjene u pojedinim segmentima aktive, izražene kroz njihovo sudjelovanje u ukupnoj aktivi, zabilježene kroz divirgentne iznose indeksa njihova rasta, odrazile su se i na priloženi grafički prikaz.

STRUKTURA OBVEZA SREDIŠNJE DRŽAVE PREMA POSLOVNIM BANKAMA

1993. GODINA                           2000. GODINA

Sudjelovanje potraživanja od središenje države smanjuju se sa 42,2% na 17,4%, čime se gotovo jedna četvrtina ukupne aktive oslobađa (24,8%) u korist prenamjene ulaganja u gospodarstvo i gospodarski razvoj.

To se nije dogodilo, jer stvarni gospodar poslovnih banaka postaje HNB. I ono što je oslobodila Država prelazi u sferu njenog odlučivanja. Propisujući visinu obvezne rezerve, koja raste za 11 puta prema 1993. godini, i određujući obvezno deponiranje dijela deviznih depozita stanovništva u inozemnim bankama, utječe da obvezna pričuva sudjeluje sa 9,6%, a inozemna aktiva 17,9% ili ukupno sa 27,1% ukupne aktive raspolaže HNB.

Upravo ovaj segment koji je zahvaćen instrumentima HNB, može biti predmet preraspodjele ulaganja, a on čini ukupno 30.299,3 milijuna kuna. Dodaju li mu se i blagajnički zapisi banaka u HNB, koje su banke dragovoljno upisale u iznosu od 4.207,3 milijuna kuna, dobijemo iznos od ukupno 34.506,6 milijuna kuna što je približno jednako iznosu ukupnih ulaganja u gospodarstvo od 35.890,7 milijuna kuna!

A na tu činjenicu se ne ukazuje u Izvješćima HNB, jer činovnički organizirana administracija NBH nju i ne primjećuje provodeći tako politiku eutaniziranja kapitala hrvatskog gospodarstva, kao vjeran sluga vlasti koja je odlučila krenuti politikom stečaja, likvidacije i rasprodaje proizvodnih potencijala, i ne pomišljajući pri tom koliki je udio pogrešne gospodarske politike.

Besmisleno je tražiti smisao u činjenici da su ograničenja raspolaganja sredstvima nametnuta monetarnom regulativom dosegla vrijednost ukupnih ulaganja u gospodarstvo. Sve se svelo na to da njene mjere imaju samo jedan prioritetni cilj, stvaranje deviznih pričuva i obranu tečaja kune, a to stoga što u HNB i ne znaju kako neutralizirati inflatorne učinke devalvacije.

Kad bi se pribrojila ova dva iznosa, koja su približno jednaka, onaj s kojim raspolaže direktno i indirektno HNB i iznos uložen u gospodarstvo, prosječna aktivna kamata ne bi prelazila 8% godišnje.

Inozemna aktiva iznosi 19.710,4 milijuna kuna i porasla je samo u jednoj godini, u 2000. u odnosu na 1999. godinu za nevjerojatnih 7.300,3 milijuna kuna, što odgovara približno netto rastu devizne štednje bez pripisa kamata i deblokiranja stare devizne štednje, koji je s pripisom iznosio 11.365,8 milijuna kuna.

Iz usporedbe inozemne aktive s inozemnom pasivom poslovnih banaka može se utvrditi da su po prvi put u 2000. godini poslovne banke postale netto izvoznik kapitala, jer ukupna aktiva iznosi 19.710,4 milijuna kuna a pasiva 17.549,5 milijuna kuna. Netto izvoz iznosio je 2.160,6 milijuna kuna.

Stanje na domaćem tržištu kredita je takovo da nema dovoljno kreditno sposobne potražnje i banke izvoze kapital jednako kao što ga stavljaju  dobrovoljno u blagajničke zapise HNB uz prosječnu kamatu nešto višu od 5%. U isto vrijeme kamata za kratkoročne kredite iznosila je, sa valutnom kaluzulom, oko 12%.

Treba vjerovati bankama, da su mogle one bi plasirale kredite. Ovdje svakako prestaje logika normalnog tržišta, a u poremećenom tržištu sve je moguće. Tomu je uzrok kriza poduzetništva u državnim poduzećima i preskupi krediti.

Krediti stanovništvu su rasli po indeksu 1,225 prema 1993. godini i povećali sudjelovanje u ukupnoj aktivi sa 4% u 1993. na 21,2% u 2000. godini ili za više od 6 puta.

Kapital nije bježao samo u inozemstvo, već i u neproduktivnu potrošnju. Ona je dijelom uvećala potrošnju domaćem tržištu, ali i znatno povećala robni deficit u međunarodnoj razmjeni.

Zaključak: uspoređujući bilance poslovnih banaka iz 1993. i 2000. godine može se zaključiti da je poslovna aktivnost naših banaka prije svega sputana izvantržišnom intervencijom od strane Države, ali sada daleko više arbitrarnom ulogom HNB, kako u pogledu tečaja, tako i u novčanim tokovima i neposrednom intervencijom u raspolaganju njihovom aktivom. Naravno, ta intervencija je nužna, ali ne može biti samo jednosmjerna i mora biti racionalno dimenzionirana.

U nastavku ćemo analizirati bilancu HNB i usporediti ta kretanja sa kretajima u bilancama poslovnih banaka.

3. FAKTOGRAFSKI PODACI O UTJECAJU HNB NA POSLOVANJE POSLOVNIH BANAKA I KRETANJA U GOSPODARSTVU

Te utjecaje razmatrat ćemo kroz analizu promjena u bilančnom stanju njene imovinske bilance, ali i kroz određene pokazatelje u njenoj politici, rezultate obrane stabilnosti tečaja kune i posljedicama te politike. Između ostalog: kretanje inozemnog duga i deviznih pričuva, strukturu ukupne inozemne aktive poslovnih banaka i HNB, te njenu pokrivenost s deviznom štednjom stanovništva. Kretanje deficita platne bilance transakcija roba, usluga i dohotka i njegova usporedba s kretanjima javnog i inozemnog duga.

Služeći se istom metodom kao kod analize bilanci poslovnih banaka, usporedit će se i analizirati struktura aktive i pasive HNB u 1993. i 2000. godini.

1993. GODINA                  2000. GODINA

KONCENTRACIJA KAPITALA U HNB

Aktiva HNB pokazuje izuzetnu ekspanziju u promatranom razdoblju koja višestruko prelazi indeks rasta aktive (pasive) poslovnih banaka. U nastavku su prikazani usporedni grafikoni koji to pokazuju i to prema rastu vrijednosti njihove aktive (pasive) i indeksima rasta.

HNB                           POSLOVNE BANKE

Stupci prikazanih grafikona pokazuju da je aktiva HNB u 1993. godini bila približno deset puta manja od aktive poslovnih banaka. Odnos je vrijednost aktive (pasive) HNB od 4.752,7 prema istoj vrijednosti kod poslovnih banaka u iznosu od 47.332,4 milijuna kuna. U 2000. godini taj odnos je 29.566,8 milijuna kod HNB prema 109.949,1 milijun kuna kod poslovnih banaka. Zanimljivo je da njena osnovna aktivnost, emisija primarnog novca, smanjuje relativno učešće u njenoj pasivi sa 47,3% u 1993. na 39,9% u 2000. godini. Ako se iz njega isključi poništeni iznos obveznom pričuvom onda on učestvuje netto sa 24,4% u njenoj pasivi 2000. godine. To je točno polovina iznosa kojim sudjeluju sredstva poslovih banaka koja čine 49,6% ukupne pasive u 2000. godini. Uložena sredstva poslovnih banaka rastu sa 789,2 milijuna kuna u 1993. godini na 14.553,5 milijuna kuna u 2000. godini. Indeks nevjerojatnih 1844%.

Taj fenomen da HNB doslovno guta sredstva poslovnih banaka zabrinjava, no na toj činjenici se zasniva (vidi grafikon pod točkom 4.) polovina rasta njene aktive, koji je gotovo trostruko brži (2,7 puta) od rasta sredstava i aktive poslovnih banaka (232 prema 617,9).

Posebno zabrinjava lakoća, neadekvatnost i neodgovornost s kojom HNB donosi svoje odluke i mjere, a posebno njihova jednostranost.

Istina je da ona stvara novac, ali istog časa kad stupi u opticaj on je reprezent određene vrijednosti dohotka ili kapitala. Zato nikad ne može intervenirati u njegovu opticaju da istovremeno ne raspolaže s onim što on predstavlja.

Zato zvuči krajnje neozbiljno tvrdnja koja se čuje iz HNB, da ona prilikom kupnje stranih sredstava plaćanja samo emitira iz ničeg određenu količinu novca koju kasnije povlači kroz monetrane restrikcije, pa prema tome devizne pričuve nisu kapital, odnosno da nemaju vlastite vrijednosti, te su samo "valutna pjena". Sukladno tome, obrana tečaja kune s monetarnim restrikcijama ne znači oduzimanje i preraspodjelu dohotka.

Svakim povlačenjem dijela novca iz opticaja jedan dio kapitala i novca se ne može monetizirati, jer je ostao bez adekvatnog novčanog oblika. Kad Državni proračun, kroz uvećano fiskalno opterećenje zahvati 1 milijardu kuna, to izaziva potres; a kad HNB monetarnim manipulacijama 10,3 milijarde kuna povuće iz poslovnih banaka onda je to samo reguliranje novčanog opticaja, a ne istovremeno steriliziranje vrijednosti što ga ta sredstva predstavljaju.

STRUKTURA AKTIVE HNB

1993. GODINA                  2000. GODINA

U priloženom grafikonu strukture aktive HNB u 1993. i 2000. godini uočava se atipičnost. U aktivi dominiraju ulaganja u inozemstvo i to u 1993. godini ona sudjeluju sa 85%, potraživanja od Države sa 11% i poslovne banke sa svega 4%. U 2000. godini njenu aktivu čine inozemna ulaganja sa 98,1%, s 1% sudjeluju banke, a s 1% ostali.

Na koncu ispada da su oduzeta sredstva poslovnim bankama pretvorena u devizne rezerve i uložena u inozemstvo. Tzv. "devizna pjena" pretvorena je u kapital i uložena u inozemne banke.

4. INDIKATORI POSLOVANJA HNB I USPJEŠNOSTI NJENE KREDITNO-MONETARNE POLITIKE

Kod ocjenjivanja rezultata kreditno monetarne politike HNB-a možda se mogu najbolje posložiti podaci o tome kako je ona utjecala na kretanje vrijednosti domaće aktive poslovnih banaka i ukupne inozeme aktive poslovnih banka i HNB.

Ovdje smo se poslužili jednim posebnim pristupom, da smo inozemnu aktivu HNB pribrojili inozemnoj aktivi poslovnih banaka rukovođeni shvaćanjem, već ranije izloženim i dokazanim, da su devizne pričuve HNB-a uložene u inozemne banke također izvoz nacionalnog kapitala. Uostalom, domaća netto aktiva fomira se kad se od ukupne mase novca (M4) odbije inozemna aktiva poslovnih banaka, pa je opravdano da se obje inozemne aktive zajedno tretiraju kao izvoz kapitala.

Ovo je posebno važno s gledišta ocjene utjecaja HNB na ukupni izvoz kapitala. Poslovne banke bile su prisiljene kod inozemnih banka držati 53% vrijednosti deviznih depozita po viđenju i oročenih do 3 mjeseca - tobože zbog zaštite štediša od mogućih gubitaka štednje. Odluka je sama po sebi totalni promašaj. Ništa nije osigurala, a dovela je samo do gubitka kapitala koji se mogao ulagati u zemlji. Doprinijela je propasti nekih banaka koje su te depozite stavile u kolateral za kredite, a onda je HNB uvela deviznu pričuvu koju one nisu mogle realizirati zbog vezanih depozita u kolateralu.

Zaključak: Ničim se ne može logično objasniti takva monetarna politika, koja je uvjetovala da polovina raspoloživog novčanog nacionalnog kapitala bude izvezena u inozemstvo, dok u zemlji ima gotovo 400.000 nezaposlenih i to uz prinos ispod 5% godišnje.

Svi podaci prikazani u priloženim grafikonima koji služe kao indikatori poslovanja HNB, zasnivaju se na zvaničnim podacima iznesenim u Biltenu HNB za svibanj 2001. godine neposredno prenesenim i na priložene tabele.

Grafički prikaz usporednog rasta aktive (pasive) poslovnih banaka i HNB za razdoblje 1993.-2000. godine, izražen u apsolutnim vrijednostima i indeksima rasta, zorno pokazuje pravu ekspanziju aktive HNB-a. U 1993. godini taj odnos je bio 1: 9,97, odnosno zbirna aktiva poslovnih banaka bila je 10 puta veća od aktive HNB.

ODNOS APSOLUTNIH VRIJEDNOSTI AKTIVE (PASIVE)

U RAZDOBLJU 1993.-2000. GODINA

ODNOS INDEKSIRANIH VRIJEDNOSTI AKTIVE (PASIVE)

U RAZDOBLJU 1993.-2000. GODINA

U 2000. godini odnos je 1 : 3,74 u korist poslovnih banaka. Premda i njihova aktiva raste, raspon vrijednosti se smanjuje sa 1 : 9,97 na svega 1 : 3,74 prema onom iz 1993. godine.

To pokazuje zabrinjavajuću koncentraciju kapitala i moći HNB na račun zahvaćanja u aktivu poslovnih banaka, pretvaranja tih sredstava u strana sredstva plaćanja i njihovog odliva u inozemstvo. Nema povratnog ulaganja u poslovne banke.

Uspoređujući aktivu i pasivu HNB, s gledišta participacije poslovnih banaka, zapažamo da su one u 2000. godini uložile u HNB 14.535,5 milijuna kuna, a koristile samo 329,9 milijuna kuna kredita, te bilježimo odnos 1 : 44. To znači da su poslovne banke uložile 44 puta više nego što su primile kredita.

HNB GUTA AKTIVU POSLOVNIH BANAKA

Sljedeći grafički prikaz, indikator sudjelovanja poslovnih banaka u aktivi i pasivi HNB za razdoblje 1993.-2000. godine, zorno prikazuje taj proces gutanja aktive poslovnih banaka.

SUDJELOVANJE POSLOVNIH BANAKA U AKTIVI I PASIVI HNB

Iz njega se jasno vidi da je ta patološka ekspanzija aktive bila zasnovana na zlouporabi instrumenata monetarne vlasti. To je dovelo do uzurpacije raspolaganja sredstvima poslovnih banaka pravdajući to višim interesom - očuvanjem čvrstog tečaja kune.

Zapanjuje podatak da je učešće poslovnih banaka u pasivi HNB u razdoblju 1993.-2000. godine raslo po indeksu od 1984% prema indeksu rasta njihove aktive od 232% ili 8,6 puta brže od rasta njihovih sredstava.

To su takve deformacije odnosa koje su morale ostaviti teške posljedice na cijeli monetarni sustav.

5. DEFORMACIJA STRUKTURE NOVČANE MASE I ZAČARANI KRUG NOVČANIH TOKOVA

Priloženi grafikon koji prikazuje učešće primarnog novca u ukupnoj novčanoj masi M4 pokazuje da je primarni novac, izražen u kunama i emitiran iz HNB, postao izrazita valutna manjina. Taj grafikon pokazuje da on više ne može uspješno obavljati funkciju sredstava plaćanja, tim više što on sadrži i približno 30% obvezne pričuve, pa je taj njegov dio izvan opticaja, ili kako kažu u HNB povučen iz opticaja, zapravo pretvoren u devizne pričuve i uložen u inozemne banke čini dio njihove novčane mase.

UČEŠĆE PRIMARNOG NOVCA U UKUPNIM LIKVIDNIM SREDSTVIMA

U MILIJUNIMA KUNA ZA RADOBLJE 1993.-2000. GODINE

Zbog uspostavljenih poremećenih odnosa na tržištu novca i kredita izgleda da se veće emitiranje primarnog novca ne može preliti u novčane tokove. Primjer za to je usporedba rasta novčane mase M1 koja koncem 2000. godine raste sa 13.859 na 18.030 milijuna kuna ili za 4.171 milijuna kuna, dok se u isto vrijeme povečava netto inozemna aktiva sa 16.694,8 milijuna kuna na 29.277,5 milijuna kuna ili za 12.682,7 m,ilijuna kuna.

Odliv domaće netto aktive u inozemstvo raste 3 puta brže od povećanja primarnog novca!

ZAČARANI KRUG NOVČANIH TOKOVA - ČEMU SLUŽI DEVIZNA ŠTEDNJA?

Iz priloženih grafikona, koji prikazuju strukturu inozemne brutto aktive i njenu usporedbu s kretanjem devizne štednje, vidi se pokrivenost brutto aktive s deviznom štednjom, kao i dinamika usporednog rasta.

Stuktura brutto inozemne aktive pokazuje dominantan utjecaj deviznih pričuva HNB na njen porast, čiji udio se povećava sa 40 na 60%. U promatranom razdoblju ukupna brutto inozemna aktiva raste sa 10.255,7 na 48.457,8 milijuna kuna.

STRUKTURA INOZEMNE AKTIVE

Istražujući odakle su osigurana sredstva za ta ulaganja, jer mi bilježimo konstantan deficit u inozemnim transakcijama plaćanja, logično se nametnula usporedba s deviznom štednjom.

To je prikazano na sljedećem grafikonu. Ovaj grafikon pokazuje da su devizni depoziti građana iznosili u 2000. godini 46.901,6 milijuna kuna. Sve do 1997. godine devizna štednja je pratila inozemnu brutto aktivu na nešto nižoj razini. U 1998. godini inozemna aktiva, prvi i jedini put, bilježi pad zbog propasti nekih banaka, a devizna štednja prelazi ulaganja i od tada ih u potpunosti prati.

POKRIVENOST INOZEMNE AKTIVE BANAKA DEVIZNOM ŠTEDNJOM GRAĐANA

U MILIJUNIMA KUNA U RAZDOBLJU 1993.-2000. GODINE

KRETANJE INOZEMNE AKTIVE I DEVIZNE ŠTEDNJE GRAĐANA

U MILIJUNIMA KUNA U RAZDOBLJU 1993.-2000. GODINE
 

Devizna štednja građana, koja je za više od 10 milijardi kuna veća od ulaganja banaka u gospodarstvo, služi isključivo za ulaganja u inozemstvo.

To se može shvatiti samo tako da je to inicirano i uvjetovano instrumentima i politikom HNB. Sljedeći grafikon koji pokazuje dinamika rasta brutto inozemne aktive i devizne štednje građana potvrđuje tu tvrdnju.

Ostaje otvoreno pitanje zašto je kreditno-monetarna politika ovdje djelovala potpuno suprotno ciljevima gospodarske politike i usmjeravala štednju građana u izvoz kapitala kad zemlja ima težak problem nezaposlenosti koja raste paralelno s izvozom kapitala?

HRVATSKA POSTAJE NETTO IZVOZNIK KAPITALA

KRETANJE BRUTTO I NETTO INOZEMNE AKTIVE U MILIJUNIMA KUNA

Priloženi grafikon o kretanju brutto i netto inozemne aktive pokazuje jednu malo poznatu činjenicu; da je, usporedno sa rastom brutto inozmne aktive, još brže rastao netto izvoz kapitala. Taj netto izvoz kapitala iznosio je koncem 2000. godine 29.277,5 milijuna kuna, što preračunato u $, (prema tečaju krajem 2000. godine 1$=8,153 kuna) za naše prilike iznosi nevjerojatnih 3.590,8 milijuna $. Naravno, da se sva ta sredstva ne bi mogla uložiti u naše gospodarstvo, jer je potrebno osigurati devizne rezerve. Izvjeseno je da se one mogu prepoloviti i pogotovo pri realnom tečaju kune i uravnoteženijoj platnoj bilanci.

6. UTJECAJ TEČAJA I KAMATA NA GOSPODARSKI RAZVITAK

U dosadašnjoj analizi mogli smo utvrditi arbitrarnost odlučivanja HNB u politici tečaja kune prema referentnoj valuti - njemačkoj marci.

Tečaj je bitan segment monetarne ali i gospodarske politike i ne može biti sveden isključivo u domenu odlučivanja HNB, gdje ona upravlja kretanjem pariteta kune isključivo s pomoću emisije primarnog novca i njegovim povlačenjem iz opticaja. Suzbijanje inflatornih utjecaja kao poslijedica devalvacije ne može se samo na to svesti jer tu djeluje međusobni utjecaj različitih činilaca, kao što su politika kamatnih stopa kao bitan element troškova, fiskalna politika itd. Istovremeno je HNB kretanje kamatnih stopa proglasila tržišnim fenomenom ponude i potražnje novca u kojoj ona ne sudjeluje ni ponudom kreditnog novca niti visinom njegove kamatne stope.

Emisioni kanal postao je isključivo usmjeren na kupnju valute, odnosno stvaranje deviznih pričuva, a emisija uopće ne prati s kreditnim novcem robno-novčane tokove.

INTERVALUTARNI TEČAJ KUPOVNE SNAGE UMJESTO DIRIGIRANOG TEČAJA

OBJEKTIVNA NUŽNOST, A NE ARBITRARNA ODLUKA

Kod nas uopće nije sporno da je tečaj kune precijenjen u paritetu prema alternativnoj "domaćoj valuti" - njemačkoj marci, odnosno danas EUR-u. Imajući u vidu dominatni položaj njemačke marke u našoj novčanoj masi, to se onda bitno odražava na ukupne gospodarske tokove, a posebno na aktivu banaka i međunarodnu razmjenu.

Famozna valutna klauzula koju banke primjenjuju kao svoje pravo, a ne i obvezu, tako da smanje potraživanja ako kuna revalvira, djeluje kao kočnica uspostave realnog pariteta kroz devalvaciju kune. Tom se protive i svi korisnici inozemnih kredita, a posebno Državni proračun.

Monetarna vlast, u tim okolnostima, ustrajava na čvrstom tečaju, bez obzira što to značilo i kakve posljedice imalo.

Ovdje se mora primjetiti da je tečaj ekonomska kategorija i svako nasilje nad njegovim realnim paritetu mora imati negativne posljedice.

UTJECAJ INOZEMNIH ZADUŽENJA DRŽAVE NA PLATNI DEFICIT

Priloženi grafikon koji prikazuje kretanje kumulativnog deficita tekućih transakcija roba, usluga i dohotka uspoređen s javnim dugom, pokazuje neospornu korelaciju njihovih vrijednosti. Istina, oni se ne poklapaju jer im je ritam rasta različit, ali je neosporan međusobni utjecaj deficita i kretanja javnog duga.

Ovo je prividno iznenađujući fenomen, jer javni dug nema neposredne veze s plaćanjem u inozemstvu. Kako javni dug središnje države sadrži i njeno zaduživanje u inozemstvu, koje pokriva povećanu potražnju




roba koje se uvoze, to povezuje kretanje javnog duga s kretanjem platnog deficita.

USPOREDBA KUMULATIVNOG DEFICITA TEKUĆIH TRANSAKCIJA ROBA, USLUGA I

DOHOTKA S KRETANJEM JAVNOG DUGA U MILIJUNIMA KUNA

Ekspanzija inozemnog duga nastaje posebno u razdoblju 1998.-2000. godine kada on raste sa 21.049,7 milijuna kuna na 38.646,7 milijuna kuna. U razdoblju 1998.-2000 godine inozemni dug Države raste za 17.597 milijuna kuna, a izvoz kapitala za 16.584 milijuna kuna, iz čega proizlazi da je netto priliv kapitala u istom razdoblju svega 1.013 milijuna kuna.

Korelacija javnog duga s deficitom plaćanja u inozemstvu pokazuje samo da se zbog dispariteta kupovne snage u tečaju kune inozemno zaduženje nije usmjerilo na povećanu potrošnju domaćih proizvođača nego na uvoz roba.

S tim dolazimo do zaključka da se zbog dispariteta tečaja inozemnim zaduživanjem stvarao, a ne pokrivao, deficit platne bilance. Javni dug u inozemstvu nije robni dug - on prethodi potrošnji i pri realnom paritetu kupovne snage domaće valute prema inozemstvu domaća proizvodnja bi imala uvjete da koristi dodatnu kupovnu snagu iz inozemnog zaduženja.

Ovo istovremeno ukazuje kako odstupanje tečaja od pariteta kupovne snage u korist inozemne valute rezultira s dvostruko negativnim učinkom. Ne samo da utječe na sporiji rast gospodarstva zbog odlijevanja kupovne snage u inozemstvo i s tim na povećano deficitno financiranje buđetske potrošnje, nego zbog manjih prihoda iz gospodarstva, tu dodatnu kupovnu snagu, formiranu inozemnim zaduženjem, usmjerava u inozemstvo. Time se stvara spirala inozemnog duga.

Sljedeći grafikon u kojem je dat usporedni prikaz rasta inozemnog zaduženja i kumulativnog platnog deficita tekućih transakcija roba, usluga i dohotka to potvrđuje.

USPOREDBA KUMULATIVNOG DEFICITA TEKUĆIH TRANSKACIJA ROBA, USLUGA I

DOHOTKA S KRETANJEM INOZEMNOG DUGA U MILIJUNIMA DOLARA

USKLAĐIVANJE VISINE KAMATANIH STOPA SA STANJEM KONJUKTURE I KRETANJEM PROSJEČNE PROFITNE STOPE

KRETANJE AKTIVNIH I PASIVNIH KAMATNIH STOPA POSLOVNIH BANAKA

Priloženi grafikon, na kojem su prikazana njihova kretanja u razdoblju 1995.-2000. godine, obuhvaća kretanje pasivnih kamatnih stopa u prosjeku na devizne depozite i ukupne prosjeke kamatnih stopa na kredite s valutnom klauzulom.

Ovi odnosi pokazuju da je pasivna kamata pala sa 4,57% godišnje na 3,47% i s tim se potpuno približila nivou u zapadnoj Europi. Pri marži od 100% to omogućava kamatnu stopu na kredite u prosjeku 7%



godišnje i to bez ikakve intervencije države sa stimulativnim kamatama.

U isto vrijeme se aktivna kamata kretala od 18,93% na godišnjem nivou u 1995. godini do 10,74% u 2000. godini.

Grafikon pokazuje spred (razliku između aktivnih i pasivnih kamata) koji se kreće od 1 : 4,15 u 1995. godini do 1 : 3,10 u 2000. godini.

Razlika u apsolutnom iznosu je znatno brže opadala, i to sa 14,4 poena u 1995. godini na 6,93 poena u 2000. godini. Bez obzira na to što se marža u apsolutnom iznosu prepolovila, ona je još uvijek sama veća od ukupne kamate u kojoj je sadržana i bankovna marža na zapadnom tržištu kapitala i kredita.

Bez obzira na to što ona nije pretežno rezultat htijena banaka, te je samo sintetski odraz kaotičnih i poremećenih prilika na tržištu kredita i novca uzrokovanog prije svega monetarnom politikom koja nije usmjerena temeljnom zadatku na prilagođavanje kretanja kamatnih stopa s potrebama gospodarskog razvitka, one su objektivno zelenaške.

Aktivne kamate su, u pravilu, određene visinom pasivne kamate, a ova visinom eskontne stope emisione ustanove. Ona je u principu samo posrednička marža dodana na pasivnu kamatu pod ekonomskom kontrolom emisione ustanove jer njen kreditni novac usmjerava tržište kredita. Bez temeljite promjene kreditno-monetarne politike i uloge HNB-a nema reguliranja i normalizacije razine kamatnih stopa.

7. MONETARNA POLITIKA I GOSPODARENJE NOVČANIM RESURSIMA ZEMLJE 

ULOGA HNB U GOSPODARENJU NOVČANIM RESURSIMA

Sintetizirajući prethodna istraživanja i prikazane parametere u funkcioniranju kreditno-monetarnog i bankarskog sustava, nametnuto je pitanje uspješnosti monetarne politike i HNB u gospodarenju novčanim resursima Hrvatske. Istraživanja su pokazala da niska inflacija i stabilan tečaj domaće valute sami po sebi ne mogu biti istovremeno kriterij za ocjenu uspješnosti gospodarenja novčanim resursima.

Zaboravilo se da mjere novčane regulacije HNB spadaju u domenu gospodarenja novčanim resursima i da se moraju promatrati u kontekstu racionalnog gospodarenja resursima zemlje. Optimalizacija novčanog otpicaja zahtjeva mnogo više od sprječavanja inflacije i stabilnog pariteta domaće valute. Dokazano je neosporno da monetarnu politiku i njenu uspješnost treba cijeniti s gledišta njenog ukupnog utjecaja na uspješno korištenje novčanih resursa.

Monetarna politika je direktna intervencija u alokaciju novčanih sredstava. To je njeno glavno obilježje, ali i njena glavna odgovornost. U tom politika deviznih pričuva uvijek znači odliv ili priliv novčanih sredstava u inozemne tokove izvan okvira podmirenja novčanih potreba zemlje i njenog gospodarstva.

S toga gledišta je temeljni cilj i zadatak monetarne politike optimalizirati korištenje domaćih novčanih resursa bez obzira u kojoj valuti se oni nalaze u korist gospodarstva i stanovništva zemlje. HNB je svojom monetarnom politikom tu činjenicu zanemarila i s tim potpuno nepotrebno i bezrazložno utjecala na smanjenje raspoloživih novčanih sredstava u zemlji usmjeravajući ih u inozemstvo.

DRAMATIČAN RASKORAK IZMEĐU RASPOLOŽIVIH NOVČANIH RESURSA I NJIHOVO KORIŠTENJE ZA POTREBE GOSPODARSTVA ZEMLJE

Kretanje novčanih resursa i njihova alokacija na inozemnu i domaću aktivu prikazani su u Biltenu HNB za siječanj 2002. godine kroz kretanje monetarnih kreditnih agregata (Tabela A1).

KRETANJE NOVČANE MASE M4 I NJENA ALOKACIJA

NA NETTO DOMAĆU I INOZEMNU AKTIVU (u mio kuna)

Ne treba dvojiti kod ocjene ovih kretanja prema kojim je sve više raspoloživih novčanih sredstava odlazilo u inozemstvo, a sve manji dio novca ostajao na raspolaganju domaćem gospodarstvu. S gledišta interesa zemlje ona je definitivno krajnje negativna. K tome, sve veće zaduživanje Hrvatske u inozemstvu govori da su, usljed odliva kapitala, zaduživanja nadoknađivala manjak nastao odlivom. Sama činjenica, da su ukupna ulaganju u gospodarstvu od strane banaka iznosila, prema istom izvoru, na isti datum, studeni 2001. godine svega 42.294,9 mio kuna prema ulaganju u inozemstvo (inozemna  aktiva) u iznosu od 39.481,7 mio kuna (što je činilo 41,6% ukupne novčane mase), govori o neodgovornoj i nesuvisloj monetarnoj politici. Da to nije bila grješka već politika svjedoče sljedeći usporedni podaci kretanja kredita gospodarstvu i novčane mase;

1996. krediti banaka čine 73,4% ukupne novčane mase M4,

1997. krediti banaka čine 70,3% ukupne novčane mase M4,

1998. krediti banaka čine 71,9% ukupne novčane mase M4,

1999. krediti banaka čine 62,2% ukupne novčane mase M4,

2000. krediti banaka čine 49,1% ukupne novčane mase M4,

2001. krediti banaka čine 44,5% ukupne novčane mase M4.

Prikazani vremenski niz od 6 godina pokazuje konstantno smanjenje učešća ulaganja kredita banaka u gospodarstvo u odnosu na raspoložive novčane resurese. Pad je drastičan, poglavito poslije 1998. godine. Monetarna politika je stavila gospodarstvo u podređen položaj. Da je zadržan trend učešća kreditiranja gospodarstva u alokaciji novčanih sredstva od 70% krediti banaka gospodarstvu mogli su iznositi približno 65.000 mio kuna odnosno bili bi za 50% veći.

Treba odmah isključiti mogućnost da su ovakva kretanja bila dobrovoljna tj. rezultirala iz poslovne politike banaka. Kamate koje je nosila inozemna aktiva bile su u prosjeku niže za 4 puta od kamata na kredite gospodarstvu. Kako u tim okolnostima objasniti da su u razdoblju 1998-2001. godine ulaganja u gospodarstvo prerasla za svega 1.069  mio kuna, a u inozemnu aktivu za 28.765,2 mio kuna te je odnos bio 1 : 26,91.

MONETARNA POLITIKA USMJERAVA NOVČANE RESURSE U INOZEMSTVO

Sama struktura novčanih sredstva u bilanci monetarnih institucija u studenom 2001. godine ukazuje na dominaciju stranih novčanih sredstava jer devizni depoziti iznose 63.342,5 mio kuna a kunska novčana sredstva i kunski depoziti 31.136,6 mio kuna ili svega 27,2%. Dominacija stranih sredstava plaćanja u izvorima naših banaka stvara niz problema pa zasigurno utječe na činjenicu da se ona sama po sebi moraju držati u stranim bankama ako nisu angažirana u devizne plasmane. To je sasvim točno, ali nedovoljno da pojasni zašto ona nisu utrošena u devizne plasmane jer su dugovi u iznozemnim sredstvima plaćanja, a koje je koristila Hrvatska, u isto vrijeme bili 11.130,1 mio $. Tu je bilo dovoljno mogućnosti za plasiranje sredstava uloženih u inozemne banke kao netto inozemnu aktivu u iznosu od 4.728,3 mio $.

To se nije moglo ostvariti jer su ta sredstva morala biti uložena u devizne pričuve. Da apsurd bude veći prema podacima iz istog izvora, ulaganja u devizne pričuve HNB i poslovnih banaka iznosila su u isto vrijeme 8.483,6 mio $ pa su bila veća od netto inozemne aktive za 3.755,3 mio $.

Logično je da su ta ulaganja apsorbirala cjelokupnu netto deviznu aktivu kao pokriće.

Ovdje je bitno primjetiti da se s gledišta korištenja novčanih sredstava u stranim sredstvima plaćanja, ona nalaze zarobljena u inozemnim bankama kao devizna pričuva. S tim se istovremeno poništava učinak prethodnog priliva po ino kreditima u istom iznosu.

U tom iznosu još je drastičnije ulaganje u devizne pričuve koje nije bilo pokriveno netto inozemnom aktivom financijskog sustava Hrvatske, već je imalo pokriće u stvorenim obvezama temeljem preuzetih obveza po inozemnim ulaganjima u portfelj državnog proračuna.

Izvor pokrića deviznih pričuva, pored netto inozemne aktive, nije mogao biti višak tekućeg priliva iz platne bilance jer ona bilježi stalni deficit koji se i sam pokrivao zaduženjem u inozemstvu. Tako jedini dodatni izvor za pokriće izdvojenih deviznih pričuva, pored netto devizne aktive, može biti samo inozemno zaduženje.

Zvuči nevjerojatno da je skoro cjelokupan priliv od prodaje portfelja također uložen u devizne pričuve.

To se može zaključiti iz činjenice da je dio deviznih pričuva koji nije bio pokriven netto deviznom aktivom iznosio 3.755,3 mio $ pa je morao biti pokriven prilivom iz inozemstva. To je moglo biti na teret prihoda iz portfelja koji je tada iznosio 3.979,0 mio $. Iz tog razloga je stvarno korištena bila samo razlika vrijednosti portfelja (3.979,0 mio $) i nedostajućih sredstava za pokriće ulaganja u obvezne pričuve (3.755,3 mio $) u iznosu od 223,8 mio $.

Niti ovaj iznos nije bio na raspolaganju za korištenje mada su na njega plaćane skupe kamate. Njih je snosio državni proračun natjeran nesuvislom politikom formiranja deviznih pričuva. Ako su točna ova razmišljanja temeljena na stvarnom kretanju inozmenih sredstava plaćanja, može se zaključiti da visina deviznih pričuva poništava stvarno raspoloživa sredstva iz ino zaduženja točno u proporciji devizne pričuve. Što je ona veća, u istom omjeru su raspoloživa sredstva manja, pri istoj visini ino zaduženja zemlje.

Tako se dogodio apsurd da je zaduženje u 2001. godini prema 1999. godini bilo veće za 1.258,8 mio $, dok su korištena sredstva iz ino dug bila realno manja za 2.647,5  mio $.

ULAGANJE INOZEMNIH DUGOVA U DEVIZNE PRIČUVE

Prethodna razmatranja pokrivenosti deviznih pričuva inozemnom aktivom upućuju nas na utvrđivanje podataka s kolikim iznosom ino duga se pokrivaju devizne pričuve. Do tog iznosa dolazimo na načina da od iznosa stanja pričuva odbijemo netto aktivu uloženu u inozemne banke.

DEFICITNO FINANCIRANJE DEVIZNIH PRIČUVA (u mio $)

Ovaj pristup načinu formiranja deviznih pričuva je izuzetno skup jer se one mogu formirati samo tako da se taj dug ne koristi, premda se na njega plaćaju skupe kamate. Tom se fenomenu nije posvetila dužna pozornost. Odgovornost za to leži na HNB, jer ona smatra da one nemaju cijenu pošto je Država dobila kunsku protuvrijednost ukupnog duga iz emisije, pa onda treba plaćati kamate, a emisija ništa ne košta. To je osnov teorije o deviznim pričuvama kao "deviznoj pjeni" koji nema uporišta u činjenicama.

Ona se svodi na razdvajanje vrijednosti novca od njegovog pojavnog oblika, što fizički nije moguće. Taj "dio" uložen u devizne pričuve, koji glasi na stranu valutu, funkcionira kao depozit i nosi kamatu koja je prihod HNB, dok u isto vrijeme kamatu plaća i Proračun kao stvarni dužnik. Kako se ovdje radi o svoti od 3.755,3 mio $ koja je samo u godini dana, u 2001. godini, povećana za 1.548,2 mio u odnosu na 2000. godinu, to bi moralo izazvati inflacijski impuls. Emitirani novac za njegovo pokriće čini 7,7% društvenog proizvoda i nije pokriven novom vrijednošću robe, jer se kupovna snaga za te robe nalazi deponirana u deviznim pričuvama. Kad bi to bilo moguće obaviti bez posljedica, onda se nije trebalo ni zadužiti u inozemstvu, jer su ta sredstva izvan funkcije - u deviznim pričuvama - dovoljno je bilo odobriti kredit iz emisije uz povećanje obvezne kunske pričuve.

Po iznesenom računu u posljednih 6 godina korišteno je ukupno 14.874 mio $ ili 2.479 mio $ prosječno godišnje. Uzmemo li u obzir podatak da je u istom razdoblju korišteno inozemnih kredita u prosječnom godišnjem iznosu od 9.559,3 mio $ možemo utvrditi da je 25,9% inozemnog duga prosječno godišnje bilo zaleđeno u deviznim pričuvama.

Svako izdvajanje za obvezne pričuve predstavlja imobilizaciju društvenog kapitala. HNB ne može imati vlastite devizne pričuve, a pogotovo ne bezvrijedne. One su uvijek nekome uzete i bitno remete novčane tokove.

Način formiranja i njihova visina mora se prilagoditi optimalnom korištenju novčanih resursa. Sasvim je sigurno da materijalna osnova deviznih pričuva nije u emitiranom novcu već u povučenom novcu iz opticaja kroz obvezne pričuve ili dragovoljne depozite poslovnih banaka. Pri tome svako povlačenje novca iz opticaja povlači za sobom demonetizaciju adekvatnog dijela dohotka ili kapitala.

To izaziva pogubne posljedice u gospodarstvu kao parafiskalno opterećenje koje nije išlo u Proračun već u HNB  u obliku "njenih" obveznih pričuva.

Pošto se ta sredstva porijeklom iz zadržanog dijela inozemnih dugova u deviznoj pričuvi ne mogu vratiti neposredno vlasnicima logično bi bilo da se iz njih otplate dugovi središnje države i to u iznosu zadržanog dijela inokredita korištenog u deviznim pričuvama.

Kako zadržani dio duga u deviznim pričuvama iznosi krajem studenog 2001. godine 3.755,3 mio $, podmirom iz obveznih pričuva, koje "pripadaju" neposredno HNB, dug središnje države smanjio bi se sa 4.975,7 mio $ na 1.220,1 mio $. To otvara mogućnost dodatnog zaduženja za gospodarski razvoj pri čemu stopa zaduženja ne bi prešla sadašnju. Ukupne devizne pričuve bi se smanjile sa 8.483,6 na 4.728,3 mio $. Kako bi se inozemni dug zemlje istovremeno smanjio za visinu otplate iz obveznih pričuva u iznosu od 3.755,3 mio $ iznosio bi umjesto 11.131,1 mio $ samo 7.374,8 mio $, a preostale devizne pričuve 4.728,3 mio $.

Stupanj pokrivenosti inozemnog duga s deviznim pričuvama bio bi 63% što bi potpuno zadovoljilo eksternu likvidnost zemlje. Stopa zaduženosti zemlje u odnosu na vrijednost DBP smanjila bi se sa 55,6% na 36,9% DBP-a.

Ukoliko bi se od ovog iznosa duga odbila netto devizna aktiva koja iznosi 4.728,3 mio $ netto zaduženost Hrvatske iznosila bi 2.646,5 mio $ ili svega 13,2% vrijednosti DBP-a. Toliko je i bio netto priliv kapitala iz inozemstva, svega 23,8% ukupnog inozemnog duga.

Ovo sve pokazuje da hitno treba mijenjati monetarnu politiku i njene instrumente s kojim ona gospodari novčanim resursima zemlje. Upravljanje novčanim tokovima čija je posljedica suvišan dug od 3,7 mlrd $ i netto iskoristivost inozemnog duga od svega 23,8% netto priliva kapitala od ukupnog ino duga upućuje na odsutstvo elementarne odgovornosti u poslu kojeg obavlja.

KRETANJE NETTO I BRUTTO ZADUŽENOSTI HRVATSKE

ZA RAZDOBLJE 1996.-2001. GODINE (u mio $)

Ovi podaci temeljeni su na citiranom Biltenu HNB stoga je zanimljivo zašto službe HNB-a uopćeno tretiraju parametar netto zaduženosti kao bitan za ocjenu međunarodnog položaja našeg gospodarstva. Sama činjenica da se od 1999. godine netto zaduženost prepolovila nije poznata ni hrvatskoj Vladi niti hrvatskoj javnosti. To je ne samo najveći rezultat ove vlasti nego pokazuje da monetarna politika koja ne vodi računa o racionalnom korištenju novčanih resursa najveći faktor smetnje gospodarskom oporavku.

Ovo upućuje na nužnost drugčijeg načina formiranja obveznih deviznih pričuva. Njihova visina određena je nužnom visinom inozemne likvidnosti sukladno dospijevajućim obvezama plaćanja prema potraživanjima u inozemnoj valuti tijekom godine.

Devizne pričuve ne mogu se svesti samo na instrument monetarne regulacije već se moraju zasnivati na objektivnom kriteriju vezanom za njihovu temeljnu funckiju, očuvanja inozemne likvidnosti zemlje.

VIŠAK DEVIZNIH PRIČUVA UVJETUJE PREZADUŽENOST I GUBITAK KAPITALA ZA GOSPODARSKI RAZVOJ

Izneseni podaci o odnosu deviznih pričuva i inozmenih dugova zemlje kao i o alokaciji raspoloživih novčanih resursa, ali i o prenamjeni inozemnih dugova dijelom u devizne pričuve, pokazuju da su se formirale mimo objektivne potrebe rezervne likvidnosti zemlje.

Ako shvatimo njihov smisao tako da su one u funkciji rezervne likvidnosti u korelaciji s rokovima dospjeća obveza plaćanja po ino dugovima, tada njihov iznos možemo rasporediti na toliko godina koliko bi on mogao pokriti tada dospjevajuće obveze plaćanja.

PREGLED DOSPJELIH OBVEZA PLAĆANJA PO INO DUGOVIMA

ZA RAZDOBLJE IV KVARTAL 2001.-2008. GODINE (u mio $)

Ukupne obveze po ino dugu za sedam godina i tri mjeseca iznose 10.874,3 mio $ prema vrijednosti deviznih pričuva od 8.483, mio $.

Zanimljivo je usporediti devizne pričuve s najvećim godišnjim iznosom obveze povrata ino duga od 2.223,4 mio $. Devizne pričuve su 3,8 puta veće. U odnosu na prosječne godišnje obveze plaćanja za otplatu ino duga u inozemstvu od 1.499,9 mio $ devizne pričuve su za 5,66 puta veće i pokrivaju otplatu za 5 godina unaprijed.

Ovi odnosi pokazuju da se kod formiranja visine deviznih pričuva nije vodila nikakva politika, a morala se voditi zbog činjenice da se nisu mogle formirati iz bilance plaćanja po osnovi tekućeg prihoda usljed platnog deficita. Zbog toga su uvijek formirane iz kapitala ino duga ili štednje građana pa svaki višak rezervi izvan objektivnih potreba devizne likvidnosti uvjetuje prezaduženost i gubitak kapitala za gospodarski razvoj.

8. ZAKLJUČAK

NARUŠENI TEMELJNI POSTULATI TRŽIŠNOG GOSPODARSTVA

Neshvatljivo je s kojom upornošću i dosljednošću nova vlast provodi krivu gospodarsku politiku bivše vlasti, zadržavajući pri tom sve evidentno pogrešene instrumente te politike usklađene s ciljevima koje je ona odbacila.

Analiza je nedvojbeno pokazala da je "tajkunizacija" gospodarstva bila cilj gospodarske politike, a ne njena devijantna posljedica. Ona se ne bi dogodila da nije ta mogućnost bila ugrađena u gospodarski sustav i da nije bila cilj gospodarske politike. To je uvjetovalo teške deformacije sustava, kao i uvjeta gospodarenja bez kojih ona ne bi bila moguća.

Razlog tome je što ona počiva na uzurpaciji imovine, pa nije bila spojiva s normama tržišne privrede koja je temeljena na neprijepornosti vlasništva. Podržavljenjem gotovo svih gospodarskih kapaciteta u društvenom vlasništvu, te prijenosom imovine na Hrvatski fond za privatizaciju, ostvarena je marginalizacija državnog vlasništva kao podloga za imovinsku uzurpaciju.

To je bila samo pretpostavka za moguće imovinske uzurpacije, koje se nisu mogle realizirati bez krupnih deformacija u bankarskom sustavu i posebno u monetarnoj politici HNB. Tu su narušeni temeljni standardi i princip tržišne privrede da bi bankarski sustav pružio logističku potporu razaranju vlasničkih odnosa u tim poduzećima.

Analitička promatranja bilanci poslovnih banaka i bilance HNB pokazala su da je došlo do odstupanja kod bitnih postulata bankarskog poslovanja i kreditno-monetarne politike prema kojima: prosječna kamatna stopa mora biti niža od prosječne profitne stope, princip naplativosti kredita iz poslovne aktivnosti u koju se ulažu, uravnotežen tečaj domaće valute prema paritetu kupovne moći. Narušene su temeljne funkcije novca i uloge emisione ustanove u reguliranju stanja na tržištu novca i kapitala te suvereniteta domaće valute zbog primjene devizne klauzule umjesto indeksacije kredita prema kretanju cijena i stope inflacije, tako da domaća valuta ne služi kao mjera cijena i mjera vrijednosti.

Rezultati analize pokazali su opravdanim preispitivanje, kako ciljeva gospodarske politike, tako i temeljnih odrednica gospodarskog sustava. Ona su dokazala da je nužno ukinuti Hrvatski fond za privatizaciju kao smetnju poduzetničkoj aktivnosti i kreditibilnosti poduzeća u većinskom vlasništvu Države, a njihove dionce prenijeti na Državnu riznicu. Pokazalo se da privatizacija ne može biti prioritetni cilj gospodarske politike. Bez restituiranja vlasničkih odnosa u ovim poduzećima, ona ne mogu biti subjekt gospodarske politike, tržišne utakmice i kreditno sposoban partner bankama za ulaganje kapitala. Bez toga kapital će "bježati" u inozemstvo jer kamata ne može pokriti rizike, a visoka kamata ruši njihovu konkurentnost i profitabilnost poslovanja.

Analiza korištenja novčanih resursa pokazala je da "bijeg" kapitala u inozemstvu dostiže dramatične razmjere jer se domaća netto aktiva i inozemna netto aktiva gotovo izravnacaju, odnos je u studenom 2001. godine bio 55,5% : 41,1%.

To je posljedica kretanja u novačnim tokovima izazvnih intervencijom HNB kroz formiranje deviznih pričuva. Usljed čega se od ukupno netto aktive monetarnog sustava u poslovnim bankama nalazi manje od 10% a svu ostalu netto inozemnu aktivu apsorbirala je HNB.

POTREBA REDEFINICIJE CILJEVA MONETARNE POLITIKE I ULOGE HNB U GOSPODARSKOM SUSTAVU

Istraživanja su pokazala da je zbog poremećaja došlo do evidentonog raskola između financijskog i realnog kapitala, što je najpogubnija posljedica za gospodarstvo i društvo u cjelini, pa se domaća akumulacija odlijeva u inozemstvo, čemu je bitno doprinijela politika HNB. Treba stvoriti uvjete za ulaganje vlastite štednje u vlastito gospodarstvo.

Analiza Bilance HNB i njenih odnosa s poslovnim banakama pokazala je da s dolaskom nove vlasti nije došlo ni do kakvih poboljšanja u tim odnosima niti promjena u kreditno-monetarnoj politici. Nasuprot tome, došlo je do pogoršanja i sve veće moći HNB zbog jačanja monetarne restrikcije ona je naprosto gutala njihovu aktivu. To je dovelo do teške novčane krize kojoj dominira nestašica novca u gospodarstvu, zbog čega se dio ostvarenog dohotka i akumulacija ne može monetizirati. Pokušaj povećanja novčane mase dodatnom emisijom nije uspio jer se odlio u inozemna ulaganja. Ovo je posebno intezivirano nakon dolaska strateških partnera u banke. Stiče se dojam da tomu nije samo razlog kreditna nesposobnost poduzeća, nego i mogući interes stranih vlasnika da smanjenjem ponude održe visoke kamatne stope na domaćem tržištu kapitala.

Novčana kriza nije nastala kao greška, već kao posljedica namjernih deformacija u monetarnoj politici kako bi se zadovoljili zahtjevi određenih interesnih skupina. Tu posebno lukrativno djeluje bavljenje uvozom plaćenim precijenjenom kunom. Obrana tečaja precijenjene kune postaje dominatni cilj monetarne politike, bez obzira što je tim narušen njen realni paritet kupovne moći prema njemačkoj marci koja ima dominatnu funkciju u valutnim transakcijama.

Tako dolazi do redukcije nužne uloge HNB u gospodarstvu. Uloga HNB se svela, gotovo isključivo, na jačanje deviznih pričuva kroz kupnju strane valute emisijom novca i njegovim poništavanjem kroz restriktivnu monetarnu politiku. Stabilnost tržišta novca i kapitala, posebno ponude kredita i reguliranje visine kamatne stope kao njegove cijene, nije bio zadatak monetarne politike.

Njen problem nije ni alokacija novca u smjeru kretanja robno- novčanih tokova kroz emisione kanale. Kreiranje novca je svedeno, skoro isključivo, na devizne operacije. Njima je podređena  cijela emisiona politika. O tome svjedoči činjenica da je 98% njene aktive uloženo u inozemne banke, a svega 1% u domaće. Zanemarena je u potpunosti uloga HNB u racionalnom gospodarenju novčanim resursima, jer svaka intervencija HNB u novčane tokove ima za bitnu posljedicu njihovu preraspodjelu. Ovo je pogotovo značajno kad je riječ o deviznim pričuvama jer one u našim specifičnim uvjetima kad imamo negativnu platnu bilnacu uvijek znače i intervenciju u raspolaganju s kapitalom. One se moraju formirati uvijek na teret duga, bilo prema inozemstvu ili prema vlastitim uštedama građana u deviznoj štednji.

S tim dolazimo do jedne od najbitnijih deformacija u poslovanju NBH. Ona je stvarni arbitar pariteta vrijednosti domaćeg novca prema drugim valutama, tako da postaje stvarna vlast koja preraspodjeljuje stvoreni dohodak kroz uvoz i izvoz, ali određuje da se akumulacija, sadržana u deviznoj štednji, usmjerava u inozemstvo u iznosu od približno polovine vrijednosti štednih uloga.

Tu se susrećemo s njenom posebnom moći koja se sastoji u njenoj arbitrarnosti, ne samo kod tečaja nego i u raspolaganju kapitala kod poslovnih banaka. Ona zaista djeluje kao osamostaljena vlast, neovisno od izvršne vlasti, pa i vlastite odgovornosti za gospodarske posljedice odluka koje donosi.

Nevjerojatno je da ona uopće ne sudjeluje u utjecaju na konjukturna kretanja kroz monetizaciju i demonetizaciju vrijednosnih papira.

Posljedica je kaos na kreditnom tržištu koji omgućava i lihvarske kamate uz veliku upitnost naplativosti datih kredita.

Kamata, kao cijena novca, se osamostaljuje od utjecaja stanja na međunarodnom tržištu, ali je i ptopuno izvan utjecaja eskontne kamatne stope HNB, iz prostog razloga što HNB ne sudjeluje na tržištu kredita kao njegov regulator. Nije limitirana niti profitnom stopom. Umjetna nestašica novca izazvana restriktivnom politikom jača monopolistički položaj banaka što dovodi do velike razlike aktivnih i pasivnih kamatnih stopa.

Raskidanje njene veze s prosječnom profitnom stopom mijenja kriterije banaka o naplativosti kredita i težište njihove otplate nije profitabilnost ulaganja već imovinsko osiguranje koje često nije vezano za samo ulaganje neposredno, tako da otplatu kredita preuzimaju poduzeća, jamci, koji su svjesno izloženi riziku. Ovaj pristup je omogućio kreditiranje imovinskih transakcija u čisto spekulativne svrhe. Kreditni portfelj aktive poslovnih banaka nužno je revidirati i prilagoditi normalnom poslovanju.

U aktivi poslovnih banaka gomilaju se špekulativni krediti, a kod krize naplativosti intervenira HNB koja suvereno odlučuje o potencijalnim gubicima. Banke, a ne špekulanti, snose posljedice koje sanira Država ili preuzimaju vjerovnici banaka.

Kroz gospodarsku reformu treba ukloniti uzorke ovih deformacija i ublažiti, ako ne i otkloniti, posljedice.

NUŽNE MJERE ZA UKLANJANJE PROMEĆAJA U GOSPODARSKOM SUSTAVU I SANIRANJE POSLJEDICA POGREŠNE POLITIKE

Prethodna analiza potvrdila je iznesene uvodne pretpostavke da je izvršena politizacija vlasničkih i novčanih odnosa u gospodarstvu u namjeri provođenja određenih političkih ciljeva. Trebalo je uspostaviti utjecaj politike na gospodarske odnose i tokove u svrhu omogućavanja imovinskih uzurpacija povlaštenih pojedinaca i grupa.

Kao posljedica njihove politizacije javljaju se deformacije koje koče gospodarski razvitak, pa bez njihovog ispravljanja nije moguće ostvariti gospodarski rast adekvatan realnim mogućnostima.

U skladu s tim, depolitizacija gospodarske politike je temeljna pretpostavka za utvrđivanje i ostvarivanje njenih prioritetnih ciljeva i instrumenata, uključivo i promjene u institucijama gospodarskog sustava.

Analiza je imala za cilj utvrditi nastale deformacije, kao i pravce mogućih promjena i utvrđivanja realnih materijalnih uvjeta za nužne reforme. Prije svega, bitno je poboljšati uvjete gospodarenja u sferi novčanih odnosa.

To zahtijeva prioritetno:

1.               Revidiranje uloge HNB-a u bankarskom i gospodarskom sustavu koja je svojom kreditno-monetarnom politikom i arbitrarnim odlukama višestruko poremetila stanje u novčanoj sferi i bitno doprinijela novčanoj i gospodarskoj krizi,

2.               Preusmjerenje, kroz kreditnu i monetarnju reformu, ulaganja domaćeg financijskog kapitala u domaće gospodarstvo,

3.               Ukidanje Fonda za privatizaciju prijenosom dionica u vlasništvu Države na državnu riznicu i prava upravljanja na zaposlene u poduzećima, osigurati njihovu samostalnost i poduzetničku odgovornost. To je bitna pretpostavka za premošćivanje postojećeg raskola financijskog i realnog kapitala.

4.               Izmjena instrumenata kreditno-monetarne politike, osloboditi blokiranu aktivu poslovnih banaka i s tim stvoriti uvjete obaranja kamatnih stopa uz aktivnu prisutnost emisione ustanove na tržištu kapitala,

5.               Izvršiti reprogramiranje kredita banaka gospodarstvu u skladu s tržišnim uvjetima i mogućnostima poslovanja - u tu svrhu koristiti i primjenu stimulativnih kamata iz Prorčuna.

6.               Izvršiti otpis hipertrofiranih kredita temeljem pripisa kamata, zateznih i redovnih koje prelaze referentnu kamatnu stopu u odnosu na primjenu stimulativnih kamata. To se posebno odnosi na dugove gospodarstva uvjetovane ratom,

7.               Redefinirati ulogu deviznih pričuva na način da njihova veličina bude uvjetovana potrebama devizne likvidnosti zemlje, a ne da se one formiraju kao rezidualna veličina regulacije novčanog opticaja. S tim u vezi treba umanjiti visinu deviznih pričuva sukladno objektivnim potrebama, a razliku upotrijebiti za otplatu dijela inozemnih dugova Države.

TABELA 1.

STRUKTURA AKTIVE POSLOVNIH BANAKA HRVATSKE

TABELA 2.

STRUKTURA OBVEZA SREDIŠNJE DRŽAVE PREMA BANKAMA

TABELA 3.

STRUKTURA PASIVE POSLOVNIH BANAKA HRVATSKE

TABELA 4.

STRUKTURA AKTIVE HRVATSKE NARODNE BANKE

TABELA 5.

STUKTURA PASIVE HRVATSKE NARODNE BANKE

TABELA 6.

STRUKTURA INOZMENOG DUGA I NJEGOVA POKRIVENOST

DEVIZNIM PRIČUVAMA HNB I POSLOVNIH BANAKA 

TABELA 7.

STRUKTURA UKUPNE INOZMENE AKTIVE BANAKA I

NJENA POKRIVENOST DEVIZNOM ŠTEDNJOM GRAĐANA 

TABELA 8.

KRETANJE AKTIVNIH I PASIVNIH KAMATNIH STOPA

POSLOVNIH BANAKA PREMA STANJU U PROSINCU

* VK - valutna kaluzula

TABELA 9.

KRETANJE AKTIVNIH I PASIVNIH KAMATA

HRVATSKE NARODNE BANAKE PREMA STANJU U PROSINCU

TABELA 10.

KRETANJE DEFICITA PLATNE BILANCE TRANSAKCIJA ROBA, USLUGA I DOHOTKA

ZA RAZDOBOLJE 1993-2000. U TEKUĆIM CIJENAMA

TABELA 11.

USPOREDBA KUMULATIVNOG KRETANJA DEFICITA MEĐUNARODNE ROBNE RAZMJENE

S KUMULATIVNIM DEFICITOM PLATNE BILANCE TRANSAKCIJA ROBA, USLUGA I DOHOTKA

ZA RAZDOBOLJE 1993-2000. U TEKUĆIM CIJENAMA

TABELA 12.

USPREDBA KUMULATIVNOG DEFICITA TEKUĆIH TRANSAKCIJA

ROBA, USLUGA I DOHOTKA S KRETANJEM JAVNOG I INOZEMNOG DUGA

TABELA 13.

KRETANJE DOMAĆE NETTO AKTIVE POSLOVNIH BANAKA I INOZEMNE AKTIVE POSLOVNIH BANAKA ZA RAZDOBOLJE 1993-2000. U MILIJUNIMA KUNA

TABELA 14.

STRUKTURA AKTIVE HNB I PRIHODA OD KAMATA U 1999. GODINI

Redovite kamate 270,6 + kaznene kamate 73,5 = 344,1