| Mjesec dana kasnije … |
|
| Autor Guste Santini |
| Subota, 30 Lipanj 2001 21:15 |
|
Krajem svibnja ove godine održan je Znanstveni skup u HAZU čiji su radovi objavljeni kao Zbornik u posebnom broju časopisa «EKONOMIJA/ECONOMICS». Ovaj je skup za razliku od prethodnih podigao priličnu «buru» zahvaljujući novinarima ali i građanstvu koje se sve više suočava sa krizom. Skup je od vlasti protumačen javno i privatno. U prvom slučaju osporavala se utemeljenost i naglašavala zastarjelost podataka i pristupa koji su rezultirali i objavljeni u nalazima. Privatno su mnogi iz postojeće vlasti podržavali u temeljnim odrednicama rezultate analize i stavove koji su izneseni na Skupu.  Danas, mjesec dana kasnije, sve tiskovine i sredstva javnog priopćavanja, manje, i predstavnici vlasti, više, ukazuju na svekolike probleme koji su zapravo na održanom Skupu pred mjesec dana sasvim precizno identificirani, dijagnosticirani. Za mnoge probleme predložena su i sasvim korektna rješenja. Kako je prije skupa izdan posebni «papir» kako bi se zainteresirala najšira javnost to u nastavku ponavljam tekst onakav kakav je bio ponuđen javnosti. ZNANSTVENO VIJEĆE ZA EKONOMSKA ISTRAŽIVANJAI HRVATSKO GOSPODARSTVO HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI Znanstveno vijeće za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo HAZU, na temelju spoznaja o stanju hrvatskog gospodarstva i kritičke analize ekonomske politike, smatra da izlazak Hrvatske iz ekonomske krize nije moguć ukoliko državne vlasti (nosioci ekonomske politike) ne učine radikalan zaokret u tekućoj i proklamiranoj srednjoročnoj politici. Ova su pitanja bila predmet opsežnih razmatranja znanstvenog vijeća HAZU i ranijih godina, te su središnja tema pripremljenoga znanstvenog skupa, (31.05.2001.) «Hrvatska gospodarska kriza i pravci zaokreta iz recesije u ekonomski razvoj». U prilozima za taj Skup sadržana je šira teorijska i analitička argumentacija ocjena i prijedloga, koje upućujemo na korištenje i razmatranje nadležnim državnim organima i stručnoj javnosti u tekstu koji slijedi: «KRIZNO STANJE HRVATSKOG GOSPODARSTVA I PRAVCI ZAOKRETA EKONOMSKE POLITIKE IZ PRORECESIJSKE U RAZVOJNU» 1. Polazimo od spoznaje da je hrvatsko gospodarstvo u ekonomskoj krizi, koja se proteklih 20 godina neprekidno, ponekad skokovito, produbljivala. Ona je stoga dijelom naslijeđena iz bivše Jugoslavije, bitno je pogoršana velikosrpskom agresijom i ratnim razaranjima, ali je na njezino prerastanje u duboku ne samo gospodarsku, nego socijalnu i moralnu krizu, presudno utjecala državna ekonomska politika od 1994. do 2000. godine. U tome je razdoblju legalizirana prorecesijska ekonomska politika, što je, uz katastrofalnu pretvorbu kao i uz pogrešnu razinu stabilizacije i podređenost ukupne politike mafiokraciji, dovelo do destrukcije hrvatskoga gospodarstva neslućenih razmjera, do dubokih strukturnih poremećaja u svim segmentima nacionalne ekonomije, te do socijalne direfencijacije u korist bogaćenja manjeg broja privilegiranih, po kriteriju političke podobnosti, i siromašenja pretežnog dijela stanovništva i privrede, osobito u realnom sektoru.  U funkcioniranju gospodarskog sustava, kao posljedica nedjelotvornosti instrumenata i mjera ekonomske politike, a uzimajući u obzir nepovoljno makropolitičko i socijalno okruženje, znakovito su se manifestirali fenomeni i pojave koji blokiraju učinkovitost implementacije i postuliranja modernog tržišno-socijalnog gospodarstva. To se prije svega odnosi na: dominirajući oblik distributivne ekonomije (problematika alokacije oskudnih resursa); proces dekapitalizacije, što znači uništavanje najvrijednije supstancije u ekonomiji (desupstancijalizacija kapitala); ekspatrijaciju koja se manifestira kao ilegalni i legalni oblik odlijevanja kapitala u druge zemlje, što sa svoje strane sprječava provociranje konjunkturnog razvojnog investicijskog ciklusa. 2. Demokratski je izabrana Vlada RH tako preuzela odgovornost početkom 2000. godine u izuzetno teškim i složenim okolnostima, kojih je većim dijelom bila svjesna, ali i zatečena novim spoznajama o dubini krize i razmjerima pljačke. Postalo je više zamjetno djelovanje starih i novih centara moći koji u kontinuitetu otežavaju učinkovitost ekonomske i ukupne politike. Osim toga nova je Vlada naslijedila i ekonomsko političku regulativu, koja je bila djelatna početkom 2000. godine, a koju je bivšavlast osobito pogoršala krajem svoga mandata. Ipak, ostvarene su osnovne političke pretpostavke za zaokret, a novoizabrana Vlada raspolagala je i s odgovarajućim programskim polazištima, koja su bila formulirana u dokumentima pojedinih koalicijskih partnera u razdoblju borbe za vlast, tj. djelovanja u opoziciji. Na takvim je osnovama Vlada RH usvojila u prvim mjesecima 2000. godine četverogodišnji program, koji se u znatnoj mjeri odnosio na gospodarstvo. Taj je program, premda neujednačen i nepotpun, bio prihvatljiva podloga za raspravu, te se činilo da će dopunjen i izmijenjen, na temelju i prijedloga istaknutih ekonomista i privrednika, moći poslužiti kao zadovoljavajuća osnova za politiku. Na žalost, takva se očekivanja nisu ispunila. 3. Državna ekonomska politika u toku 2000. i u prvim mjesecima 2001. godine ima krupnih nedostataka. Na programskom planu gotovo nije urađeno ništa prihvatljivo u cilju uspostavljanja konzistentnih temelja razvojne politike, a promjene u sustavu i u operativnim mjerama ekonomske politike su marginalnog značenja. Nisu osigurane elementarne pretpostavke u pravcu otklanjanja osnovnih strukturnih poremećaja, što je uvjet za zaokret iz prorecesijske u razvojnu politiku. Stoga je nužno da državna vlast poduzme mjere u pravcu:a. otklanjanja fundamentalnih poremećaja izvora i strukture bruto domaćeg proizvoda, osobito jačanjem udjela realnoga sektora, prvenstveno prerađivačke industrije i poljoprivrede, te ograničavanjem odnosno smanjivanjem udjela financijskog sektora i javne uprave, b. bitnih promjena u strukturi agregatne tražnje, koju sada karakterizira veliko opadanje investicija, osobito iz domaće štednje, neprimjereno visoki udio inozemnih sredstava i nepodnošljiva razina zaduženosti, c. zaustavljanja galopirajućeg porasta nezaposlenosti i ubrzane depopulacije, zaokreta u pravcu rasta zaposlenosti, osobito kvalificiranih i stručnih kadrova, smanjivanja njihova iseljavanja, te s tim u vezi osiguravanja stabilnog porasta korištenja intelektualnih, fizičkih i financijskih potencijala, d. zaokreta u ekonomskim odnosima s inozemstvom, od visokog deficita tekućeg računa do uravnotežene bilance, uz znatno smanjenje deficita vanjsko-trgovinske razmjene, kao i udjela od prodaje imovine, te znatno povećanje ukupne razmjene u odnosu na BDP, e. eliminiranja nelikvidnosti privrede i bitnog smanjenja njezine bankarske zaduženosti u mjeri u kojoj je to uzrokovano kratkoročnom kreditnom politikom i lihvarskim (zelenaškim) kamatama.  4. Za takve zahvate nadležni državni organi moraju se programski, institucionalno i kadrovski osposobiti, što znači da treba:a. izraditi i usvojiti program i strategiju razvoja u kojoj će biti jasno i vrlo određeno formulirani ciljevi i etape ekonomskog razvoja, b. uspostaviti odgovarajuću analitičko-programsku državnu organizacijsku jedinicu, nadležnu za strategiju i politiku razvoja, c. odabrati kvalificirane institucije i kadrove za kontinuiranu suradnju na pitanjima osnovnih segmenata makroekonomske analize i politike razvoja, d. podržati osposobljavanje državnih statističkih službi u izradi makroekonomske analitičke osnove, osobito sistema društvenih (nacionalnih) računa, po metodologiji UN i EU, e. financirati i pomoći razvoj znanstvenih ekonomskih istraživanja u samostalnim institucijama, f. otvoriti mogućnost stručne rasprave i kritičke analize u pripremi dokumenata ekonomske politike, kao i razmatranja prijedloga alternativnih rješenja.  5. Kritička analiza hrvatske državne ekonomske politike, od početka 2000. godine do danas pokazuje da se ona ne zasniva na cjelovitom, konzistentnom, teorijski i analitički znanstveno utemeljenom programu, već da se u nekim bitnim segmentima svodi na ishitrena rješenja, da postoji sklonost kompromisima, te da nije dovoljno kritična ni prema postupcima bivših vlasti niti prema vlastitoj politici. To se odnosi osobito na sljedeća pitanja.a. Državna vlast pokazuje visoki stupanj nerazumijevanja ekonomskog (financijskog) položaja privrede (osnovnih gospodarskih jedinica, poduzeća), prije svega u realnom sektoru, osobito s obzirom na problem nelikvidnosti, akumulativnosti i konkurentne sposobnosti na domaćem i inozemnom tržištu. Sklona je locirati uzroke u lošem poslovanju i eventualno fiskalnom opterećenju. U kontinuitetu se nedovoljno naglašavaju i identificiraju temeljni uzroci ovakve gospodarske i opće društvene situacije a to su tajkunska privatizacija, pogrešna razina stabilizacije i pogrešan teorijsko doktrinarni pristup. Zbog kumuliranih grešaka sa ovih područja nova se Vlada poslije demokratskih promjena našla u situaciji svojevrsnog zatočenika, koji veoma teško pronalazi prave putove izlaska. b. Nadležni državni organi su krajnje nekritični prema ranijoj i postojećoj monetarnoj politici i djelovanju Hrvatske narodne banke i, pod motom zalaganja za njihovu neovisnost (samostalnost), gotovo ih isključuju iz svojih operativnih i programskih dokumenata. Time se izbjegava i kritička ocjena i odgovornost za pogrešnu politiku u svim segmentima monetarnog sustava, koja je, uz fiskalnu, bila i ostala bitan faktor (činilac) destrukcije hrvatskoga gospodarstva. U bankarstvu je učinjena trajna šteta podržavanjem prodora neprimjereno visokog udjela stranog financijskog kapitala. Pri tome valja naglasiti da takva pogrešna politika ima oslonac (polazište) u zakržljalom (sterilnom) financijskom sustavu i mehanizmu, koji osobito štetno djeluje na reproduciranje visoke nelikvidnosti osnovnih privrednih subjekata i glavna je kočnica transformacije raspoložive akumulacije u proizvodni kapital.  c. U pristupu razvojnoj i tekućoj politici sadašnja državna vlast nije učinila nikakve značajnije pomake u odnosu na prethodnu. Većina izrađenih dokumenata su teorijski i analitički neutemeljeni, a projekcije, ukoliko ih ima, su konstruirane na način koji je bez oslonca u realnom stanju stvari i mogućnostima raspoloživih faktora. U osnovi se programsko polazište tekuće politike zasniva na kontradiktornom dokumentu, izrađenom za potrebe sklapanja aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, bez sudjelovanja struke i javnosti, što je i ranije bio slučaj (´94 i ´96. godine), dok su osnovni materijali za strategiju ekonomskog razvoja jednako loše izrađeni kao i oni iz 1998. godine.Prisutna je nekritična primjena doktrine ekonomskog neoliberalizma što je neprimjereno našim mogućnostima i potrebama i što ni jedna druga, posebno središnje europska, zemlja u tranziciji nije učinila. d. Jedno od bitnih ograničenja u pristupu politici razvoja je nazadovanje u obrazovanju i istraživanjima povezano s nedopustivo niskim ulaganjima u znanost, po kojima je Hrvatska na samom dnu europske ljestvice. Ta su ulaganja (1997. godine) iznosila 13 US dolara po stanovniku (0,3 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP)), dok je Slovenija izdvajala 120 dolara (1,5 posto BDP-a), što je oko 9 puta više od Hrvatske. (Izdvajanja Slovenije su svega oko jedne trećine prosjeka razvijenih europskih zemalja). Irska, s kojom se Hrvatska mogla uspoređivati po razini raspoloživih potencijala, izdvajala je po stanovniku 323 dolara, tj. oko 25 puta više od Hrvatske.
 f. U radu na strategiji i politici razvoja hrvatske bi državne vlasti morale podržati istraživanja sveobuhvatnog promišljanja i planiranja gospodarskih kretanja. Moglo bi se, u skladu s primjerima razvijenih zemalja, početi sa stvaranjem multidisciplinarnoga konzultantskoga ekspertnoga tima, koji bi djelovao kao savjetodavna i kreativna potpora nosiocima ekonomske politike u radu na strategiji razvoja i analizi njezinog ostvarivanja. Takve inicijative i prijedlozi postoje već duže vrijeme, kao i spremnost kvalificiranih stručnjaka i institucija da u njima sudjeluju. Potpuno je izostavljeno financiranje takvoga rada, dok se istovremeno troše enormna sredstva za improvizirane studije i analize.Znanstveno vijeće za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo HAZU U Zagrebu, 11.04.2001. Zaključno valja reći da izjave pojedinih predstavnika vlasti odista zabrinjavaju. Postaje jasno da se je odustalo od Koncepcije i strategije razvoja. Postaje jasno da dnevni problemi određuju tekuću (time i razvojnu) politiku zemlje. Vlast postaje «vatrogasac» kojem se stalno pojavljuje više požara nego što ima sredstava da ih pogasi. Vatrogasac je očito i umoran - ma koliko se «ignoriralo» realno stanje. Nije točno da se možemo dodatno zadužiti. Nije točno da moramo prodati nacionalnu financijsku industriju. Točno je nastavimo li ovako da ćemo krajem godine rasprodati sve što imamo. Što ćemo sutra ostaviti našoj djeci i unucima. Zadatak je svake generacije da učini pozitivni pomak i preda nasljednicima bogatiju zemlu nego što su je naslijedili. To pravilo važi i za nas.        |
