Cijena države blagostanja postala je tako visoka da kapitalizam više nije mogao fukcionirati u tzv. tvrdom budžetskom ograničenju. Mađarski ekonomist Janos Kornai postao je slavan ustvrdiviši da socijalistički sustav traži labavu monetarnu i kreditnu politiku. Jedni i drugi trebali su inflaciju. Kapitalizam da bi mogao dinamizirati razvoj, zadržati razinu profitne marže, a socijalizam da bi opstao. Samuelson je inflaciju nazvao malarijom.

Znanost je u Lijepoj našoj na sporednom kolosjeku. U znanost ulažemo sve manje, ali na retoričkoj razini ističemo njezinu nužnost za opstanak Lijepe naše. Posljedica te i takve politike je divergencija znanosti i gospodarstva. Znanost živi svoj život koji se svodi na preživljavanje. Gospdarstvo, tehnološki nekonkurentno, bori se s inozemnom konkurencijom jedno vrijeme i potom nestaje sa tržišta – odlazi u stečaj. Hrvatske vlasti  od ustpostave Lijepe naše nisu dijelile sa građanima i tvrtkama „zlo i dobro“ već su u svojoj fiskalnoj nezasitnosti dodatno gušile nekonkurentno gospodarstvo. Inozemne poslovne banke radile su isto. Drugim riječima, valja odati puno poštovanje hrvatskim poduzetnicima koji su opstali u ovim „polarnim“ uvjetima. Vrijeme je za promjene.

Zahvaljujući kreditiranju potrošnje jučer, imamo grdnih problema danas. Konzumerizam je „zaigrao“ naše građane u dinamiziranju kreditne aktivnosti do te mjere da su danas mnogi građani na rubu egzistencije. Mnogi su prešli u klub siromašnih. Svojevremeno je Linić želio regulirati moguću razinu zaduženosti građana vezujući moguću visinu anuiteta na kredite trećinom osobnih dohodaka. Kapital odnos je „uvjerio“  gospodina Linića da odustane od svoje, dobre, nakane. Općenito distribucija kredita po sektorima preferira potrošnju, čitaj: deficit vanjskotrgovinske razmjene s inozemstvom, na teret proizvodnje robe i usluga. Tako je neprimjerena kreditna politika izravni krivac za stanje u gospodarstvu.