Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina radio sam u sustavu poljoprivrede i prerađivačke industrije. Temeljem toga bio sam određen kao predstavnik grane u „Saveznom savjetu za cijene“ koji je (ne)odobravao povećanje cijena (brojio je više od dvadeset punopravnih članova a sačinjavali su ga čelnici Saveznog izvršnog vijeća, republički i pokrajinski direktori republičkih i pokrajinskih zavoda za cijene, te predstavnici udruženog rada). Postojala je uobičajena metodologija, zakonom propisana, kojom se je argumentirao zahtjev za povećanje cijena. Trenutni prosvjed proizvođača mlijeka snažno podsjeća na ta vremena.

Ministar financija gospodin Slavko Linić odlučio je uvesti reda glede uplate poreza i doprinosa prilikom isplate plaća zaposlenima. Iako je normalno da se uz plaće plate porezi i doprinosi koji zajedno sa neto plaćom čine bruto osobne dohotke to u Hrvatskoj već godinama nije slučaj. Tako su obveze poslodavaca narasle na više desetaka milijardi kuna. Ogroman novac. Ministar financija je odlučio tu priču završiti. Koji je odgovor poslodavaca?

Opet je nestabilno područje najznačajnijih svjetskih proizvođača nafte. Cijene nafte na svjetskom trržištu povećavaju se sa perspektivom daljnjeg povećanja. Svjetsko gospodarstvo oslonjeno na naftu, iako manje nego sedamdesetih prošlog stoljeća, moglo bi dodatno usporiti gospodarski rast kod nekih zemalja, kod drugih produbiti krizu. Opet će najveće probleme imati manje razvijene zemlje u koje valja uvrstiti Hrvatsku. „Dobiti“ bi mogao američki dolar čiji se tečaj temelji na cijeni nafte, tako možemo reći da imamo umjesto zlatnog - naftni standard.